Osvetoljubive osobe o nanijetoj nepravdi razmišljaju ponekad i godinama, smišljajući kaznu. Uravnotežene osobe na neljubaznost reagiraju odmah ili je zaboravljaju. Osvetoljubivi nikada ne poduzimaju ništa jer se nesvjesno boje da neće moći kontrolirati svoju agresivnost, pa tako dan za danom odgađaju obračun.

I kada konačno planiranu osvetu provedu u djelo, to nije ono o čemu su maštali. Nije lako oteti zaručnika neljubaznoj prijateljici, ili uskratiti godišnji odmor kolegi iz ureda s kojim si u sukobu. Potajno mogu planirati, bez posljedica, i najveće pakosti. Zadovoljstvo osvete proživljavaju u sebi, maštajući o velikim podvizima.

Nekoliko je osvetoljubivih tipova kažu psiholozi. Hladne i suzdržane osobe mržnju nikome ne pokazuju i proživljavaju je u sebi.

Otvorene osobe vjeruju da slijede ideal pravde i ponašaju se poput „vitezova“, obavještavajući rodbinu i prijatelje o svojim namjerama da kazne krivce. U oba je slučaja riječ o osobama koje prema drugima osjećaju prezir. Za njih djelovanje, šamar, pa bio samo i moralni, znači „dodir“, pažnju. Neiskazana mržnja značila bi izbjegavanje svakog odnosa.

Tu je i druga vrsta osoba koje žive od mržnje - njih na razmišljanje o osveti tjera samo zavist. Oni ponekad i godinama pothranjuju želju za odmazdom. Žale se na uvrede kojih u stvarnosti nije bilo, pronalaze „neprijatelja“ kojem pripisuju odgovornost za nanijete nepravde. Riječ je o bolesnoj mašti nesigurnih osoba, koje sebe ne prihvaćaju onakvima kakvi jesu i zbog toga osjećaju podsvjesnu potrebu za osvetom nad onima koji su od njih uspješniji. Tako prijatelju ili šefu ne mogu „oprostiti“ poslovni uspjeh, sretnu okolnost, bolji društveni položaj. Jer mehanizam koji proizvodi mržnju, odnosno osjećaj manje vrijednosti u odnosu na druge uvijek je budan.

Ali ljubomora, prezir ili osjećaj nadmoći katkada imaju dublje korijene. Porijeklo želje za osvetom često se povezuje sa situacijama iz djetinjstva, koje podsvijest nije „zaboravila“, kada su bili prisiljeni podnositi, a nisu mogli reagirati. Kao u slučaju dječaka kojeg su roditelji tjerali da posprema igračke mlađeg brata, ili djevojčice koja se uvijek morala odijevati prema ukusu majke i oca. Tako sada nastoje pronaći tog „starog neprijatelja“, kojem se tada nisu mogli suprotstaviti, i kojeg godinama nastoje kazniti. Eto zašto uvijek ima dobrih razloga (iako su to u stvarnosti samo izlike) za ponovnom osvetom.

Praštanje je znak mudrosti

Praštanje nije znak slabosti, kako se to često misli. Naprotiv, to je znak mudrosti. Tko zna prašati, zna se staviti u položaj krivca i u njegovim slabostima prepoznati i svoje vlastite. Osoba koja zna oprostiti uspješnija je jer vlada situacijom i mirno rješava probleme bez obzira na nanijete nepravde. Onaj tko burno reagira ili se osvećuje, mora biti sposoban prihvatiti rizik posljedica. Ipak, ne smije se miješati istinsko praštanje s mazohizmom ill nesposobnošću izražavanja agresivnosti, što je svojstveno slabim i nesigurnim osobama.

www.zena.hr