Svatko od nas ima to iskustvo da ma koliko dobili odobravanja, da to vrlo kratko traje i mi se ipak nakon toga osjećamo jednako neispunjeno kao i prije.

Potreba za odobravanjem postoji u svakom ljudskom biću, pa je to masovna slika ili imidž. Sad ne govorimo o tome da svakome treba zdrava podrška i odobravanje. Govorimo o bolesnoj potrebi da nam uvijek i svi odobravaju. Govorimo o ovisnosti. To je rezultat je pogrešnog zaključka malog djeteta da ono takovo kakvo jest nije vrijedno ljubavi. Kada bismo preveli taj zaključak u svjesnu misao ona bi glasila: "Ako dobijem pažnju, odobravanje i divljenje, onda sam vrijedan i u svojim očima, i u očima svijeta. Ako je ne dobijem, onda sam manje vrijedan." To nije svjesna misao, već nesvjesni emocionalni stav. Tko god pogleda u sebe, naći će ga u većoj ili manjoj mjeri. Budući da je to slika, ona je samo iluzija. Rad na sebi znači oslobađanje od iluzija, a to je bolan proces, jer ranjeno dijete u nama vjeruje da ćemo pomoću iluzija izbjeći bol. Niti jedna iluzija nam nikada ne može donijeti sklad, mir i slobodu. Sve što nije istina mora stvarati probleme u našem životu. Ova slika proizvodi mnoge štetne posljedice i lančane reakcije štetnih ishoda za nas same, isto kao i za ljude oko nas.

Podsvjesno negirajući potrebu za odobravanjem često idemo u drugu krajnost, u bunt i prkošenje, i tako uvjeravamo sami sebe da nam nije važno mišljenje drugih ljudi. No, upravo jačina bunta pokazuje koliko nam je upravo stalo do mišljenja drugih ljudi, ali mi to ne želimo sebi priznati. Mi varamo sami sebe, jer ne želimo vidjeti tu ovisnost, a to najviše uzrokuje osjećaj manje vrijednosti. Mi često ne možemo ugoditi drugima i ostati u istini sami sa sobom. Niti možemo ugoditi svim ljudima. Često i bunt i pokoravanje postoje u istoj ličnosti, o tome smo već govorili. Koliko će biti jaka ta potreba za odobravanjem ovisi o karakteristikama ličnosti i njenoj okolini. Slika je rijetko svjesna, budući da su sve slike manje ili više potisnute. Stupanj ovisnosti o tuđem mišljenju, njegove posljedice i na koji način se neka osoba odnosi prema zahtjevima slike su obično potpuno nesvjesni.

Radeći na sebi, prije ili kasnije, mi ćemo otkriti taj dio nas koji vapi da bude prvi i poseban. Možemo sebi objasniti da je to ponos, ali morat ćemo ići dublje od toga. Zašto osjećamo taj ponos? Shvatit ćemo da vjerujemo da ako smo posebni za druge, da će tada taj naš osjećaj manje vrijednosti nestati, a ako se svi slože s onim što mi činimo, vjerujemo i mislimo, onda ćemo moći cijeniti i sami sebe. Naravno, da to ne mislimo svjesno, ali ako prevedemo naše osjećaje u svjesne misli svaki puta kad ne dobijemo odobravanje, vidjet ćemo da oni znače upravo to.

Tako koristimo ponos kao obranu, kao sredstvo za postizanje cilja. Kako budemo radili na sebi, otkrit ćemo, da i mi imamo ponos. Ako tada kažemo sebi da taj ponos ne bi trebao postojati u nama, mi ćemo ga samo ponovno potisnuti. Moramo ići dalje i pitati sebe da shvatimo zašto je taj ponos u nama. Morat ćemo shvatiti da taj nam ponos služi da nešto dobijemo, ili da nas spasi od katastrofe. Tek kada to shvatimo, tek tada ćemo se moći osloboditi ponosa, taštine i potrebe da budemo važni, posebni, jer ćemo shvatiti da za to nema potrebe.

Da bismo sve to shvatiti, prvo moramo otkriti taj dio ranjenog djeteta koji je uvjeren u taj pogrešni zaključak. Moramo ići tako daleko da doista u sebi čujemo unutarnji glas djeteta koje vrišti i zahtijeva odobravanje. I to naročito u događajima gdje je taj glas posebno snažan. Tada trebamo preispitati svoje osjećaje - što oni znače i koje su želje ispod njih. Tada i jedino tada ćemo postati svjesni tog glasa i masovne slike u sebi.

U tim osjećajima na jednoj strani postojimo mi, a na drugoj ostatak svijeta. Postoje mnogi profinjeni osjećaji koji će nam ako ih tako osvijestimo razotkriti da se upravo to događa u nama. To shvaćanje ima veliku važnost. Ali, to je samo početak potrage i shvaćanja mnogih povezanosti. Vidjet ćemo kako je to pogrešno shvaćanje u osnovi mnogih sukoba i problema. Sve dok to shvaćanje ne osvijestimo, mi ga ne možemo mijenjati. Ne možemo vidjeti njegove štetne učinke, pa nam nedostaje poticaja da ga mijenjamo. Tako prvo moramo vidjeti u sebi tu potrebu za odobravanjem, a onda tek možemo povezati tu potrebu i njene štetne učinke u različitim sukobima. Tad ćemo vidjeti mnoge naše probleme u novom svjetlu. Shvatit ćemo koliko sukoba i problema smo mogli izbjeći da smo bili svjesni tog pogrešnog shvaćanja.
Postoje mnogi oblici i načini na koje mi podsvjesno izražavamo tu sliku. Zato su i njena vanjska očitovanja različita. Drugim riječima, mi tražimo divljenje na različite načine. Jedna osoba može vjerovati da će joj materijalno bogatstvo donijeti veći status kod drugih ljudi. Nekome drugome vrijednosti služe za divljenje i odobravanje. To nadalje mogu biti neko osobito postignuće ili talent. Kod drugih to može biti karakter, doličnost, vjernost i inteligencija. U postizanju tih ciljeva je ono što je pogrešno je motiv za odobravanjem, a ne cilj - osobni rast i zadovoljstvo koje iz toga proizlazi. Kod većine su ta sredstva mješavina mnogih osobina. Čak postoje osobe koje koriste nesreću kao sredstvo za stjecanje simpatija, a simpatija znači odobravanje. Ali o toj rentnoj neurozi drugom prilikom.

Pogrešno uvjerenje u toj slici je da smo bez odobravanja drugih izgubljeni. Duboko u sebi vjerujemo da cijeli naš svijet stoji ili se ruši zbog onoga što drugi misle o nama. Tako ta iluzija dovodi do toga da povremeno prodajemo sami sebe, ili one koje najviše volimo. To se događa na mnoge profinjene načine i jedva da postoji osoba koja to barem jednom nije učinila. Trebamo pronaći područja našeg života u kojima je ta slika jače izražena - bez obzira koliko je profinjena, sakrivena ili prekrivena vrijednim motivima i vjerojatnim racionalizacijama. Što je taj dio u nam dublje potisnut, bit će nam teže da ga pronađemo u nama, ali ćemo ga pronaći ako to uistinu želimo.
Pronaći ćemo ovisnost o javnom mišljenu, bez obzira koliko ona bila profinjena. Onda trebamo pronaći zašto nam je potrebna ta ovisnost i ponos, ili zašto mislimo da su nam potrebni. Iskristalizirajte pogrešan zaključak. Polako ćemo se početi oslobađati lanca koji nas je držao zarobljenim. Shvatit ćemo da smo bili zarobljenici privida. Taj proces treba nastaviti promatranjem naših emocionalnih reakcija u malim svakodnevnim situacijama koje treba prevoditi u svjesne misli da bi ih mogli razumjeti. Trebamo provjeriti svoja pogrešna uvjerenja po kojima smo tako dugo živjeli. Formuliranjem emocionalnih reakcija u riječi, mi doživljavamo istinu ove slike.

Promotrimo jedno iskustvo koje se rijetko povezuje s ovom slikom, a koje je svatko iskusio u životu. To je tuga i razočaranje zbog toga što smo osjećali da smo izdani. I to se upravo odnosi na osobu ili osobe kojima smo najviše dali od sebe. A ta osoba, ili osobe, optužuje nas za izdaju, da bi sebe opravdali. Ukradu čovjeku novce i proglase ga lopovom. To je shema emocionalne eksploatacije o kojoj smo već govorili. To je optuživanje onog koji je bio izdan da je napravio upravo onu stvar koju je toliko bolno iskusio kao žrtva, pa je povreda dvostruka. Izdaju ne bi bilo tako teško podnijeti da ta osoba nije uz to bila optužena da je počinila ono što njoj rade. Osoba postaje duboko nesigurna zbog te strategije prijevare koja služi da bi se nekom naizgled legalno nešto oduzelo. To je kada netko uzima od vas, ali ne želi ponijeti odgovornost za ono što radi, pa vara.

Često smo ovdje govorili kako tama u nama privlači određena iskustva, a da mi ne vidimo tu povezanost. Ne razumijemo zašto nam se događaju takve nepravde, pa one postaju još bolnije. Oni koji rade na sebi polako počinju shvaćati tu povezanost vanjskih događanja s našim unutarnjim krajolikom. Vidimo sada kako ta slika, koja je ojačana još našim osobnim slikama, može privući jedan takav bolan događaj kao što je to izdaja. Tamo gdje u nama postoji ta slika, mi se borimo da budemo na prvom, posebnom mjestu, tako da možemo dobiti sve što mislimo da nam treba. Da bismo to postigli, naša djela će biti sve samo ne dolična i ispravna - ona će morati biti sebična - a često ćemo izdati upravo onu osobu ili uvjerenje kojima želimo biti vjerni. Da bismo dobili to odobravanje, mi smo u iskušenju da učinimo upravo ono što ne želimo učiniti. Ali, iskušenje postoji.

Budući da mi ne želimo činiti takva nedolična djela, mi se nećemo predati iskušenju. Mi ga nejasno osjećamo, ali ga potiskujemo jer se bojimo takvih osjećaja i iskušenja. Mi ne želimo priznati da oni postoje u nama. Naša nam savjest ne dozvoljava da djelujemo u skladu s tim iskušenjem, niti nam dopušta da postanemo u potpunosti svjesni. I tada u mjeri u kojoj potiskujemo svoju lošu stranu, u toj mjeri previše naglašavamo svoju dobru stranu.
Koji je rezultat tog sukoba? Zbog toga što nismo svjesni tog sukoba u nama i unutarnje borbe, tamna strana u nama privlači nepovoljne vanjske događaje, čak i ako je pozitivna strana pobijedila u našim vanjskim djelovanjima. Kad god se odvija bitka u nama, čak i ako dobra strana pobijedi u našim djelovanjima i dobrim namjerama, ako bitku u nama ne osvijestimo, vanjski događaji će se događati kao da je pobijedila naša sebična strana. Vanjski ishodi moraju odgovarati na ono što je nesvjesno.
To ćemo moći shvatiti jedino ako budemo imali i hrabrosti tražiti, vidjeti i osjetiti tu negativnu stranu u nama, a koje se toliko bojimo i protiv koje smo se toliko borili, ali na krivi način, tako da smo je negirali u sebi, pa je onda ona neprepoznata upravljala našim životom. I ona će nam uzrokovati nevolje sve dok se ne suočimo s njom, prihvatimo je i dozvolimo da ona postoji. Ne na način da joj se predamo, ili da je niti ne pokušamo promijeniti nakon što smo je spoznali, nego da shvatimo da ona postoji u nama. Kada to napravimo, možemo pitati sebe zašto ta negativna sklonost postoji u nama. Zašto to iskušenje postoji? Odgovor će biti da je to stoga što želimo posebnu poziciju u očima svijeta da bismo sami sebe uvjerili da su naši osjećaji manje vrijednosti neopravdani. Emocionalno vjerujemo da moramo učiniti sve da to postignemo, a onda i tu sebičnost potisnemo. A naše emocije su također djela, samo što se kod njih posljedica i uzrok ne pokazuju tako brzo, kao što to čine vanjska djela. Ipak svaka misao i stav, bilo da su svjesni ili ne, su određeno djelo. A što su oni nesvjesniji, to su veće njihove posljedice, pa su stoga i više zbunjujuće.

Suočavajući se s negativnom stranom, mi iskazujemo najhrabriji osjećaj koji postoji - osjećaj iskrenosti prema samima sebi. Stoga se ne moramo sramiti te bitke u sebi. U tu bitku upuštaju se samo najhrabriji. Ta će bitka biti to učinkovitija što će više biti osviještena. Jednostavno ćemo se suočiti s činjenicom da smo pogrešno vjerovali da naš emocionalni opstanak ovisi o mišljenju drugih ljudi, a on ovisi samo o našem mišljenju o nama samima. Izlaz nije niti u lažnom pokoravanju, ili da budemo buntovnici. Srednji put, ili istinu, nećemo naći tako da se pitamo što bismo trebali napraviti. Odgovor se nalazi u iskrenom suočavanju sa samima sobom da bismo našli istinu o sebi - shvaćanje naših osjećaja, motiva, želja i strahova. Poštovanje nas samih ovisit će o tome koliko poznamo sami sebe. Ispravan put će se pokazati kada više nećemo morati ništa dokazivati nikome drugome, ili samima sebi.

Naši unutarnji motivi će se promijeniti, a ne nužno naša vanjska djela. Tako ćemo malo pomalo upoznavati sami sebe da bismo sve uspješnije upravljali sami sobom, odnosno živjeli po Božjim zakonima, zakonima istine.