Kad ostari naša ljubav
      i mi s njom,
      ljubit ćemo jedno drugom bore.
      Bit će nam slađe i od najslađeg meda.
      Pružat ćemo jedno drugom čašu vode.
      Reći ćeš kako si danas prvi put osjetila
      da je suza slana.
      A ja ću ti reći da se varaš,
      već da si usnama dotakla more.
      Onda ćeš opet dosadno otkrivati
      kako je puž spor,
      a ja ću reći da je brži od tebe.
      I da mora biti spor kad nema noge,
      a onda ćemo pričati o budućoj gladi.
      Ti ćeš opet po svome;
      vidiš da nam poljupci izgledaju
      kao zlatna zrna ljubavi.
      Pa onda:
      kad će već početi mlade trešnje.
      A ja kažem; pa danas je badnjak
      prije će snijeg nego trešnje.
      Ti onako pomalo začuđeno -
       - kad će zatopliti more,
      pa zar nisi čula da su sva mora presušila.
      Onda ljutito kažem gdje su one moje pjesme,  
      što će ti pjesme - kažeš mi,
      kad više ne postojiš.
      Jednog jutra sva isprepadana plačeš.
      Noćas sam u snu prsten izgubila,
      a ja ću ti rukom prijeći preko kose
      kao slijepac preko žica violine
      i reći ću; draga -
      - nisi izgubila prsten.
      Već je noćas tvoja kosa pjevala od radosti
      što je još jednu novu sijedu vlas dobila.
      I tako jednog zimskog dana u prosincu,
      nijedna nam riječ više neće biti dovoljno draga,
      kad budemo u hladnoj noći odlazili u san,
      jer ćemo oboje znati
      da će nam bilo koja riječ biti zadnja.
      Jer se toga jutra više nećemo probuditi,
      naše će oči u toj noći skupa umrijeti.