Voljela bih

 da prestanu postojati vlakovi

 i kolodvori

 na kojima uporno

silazimo

i ostavljamo

zagrljaje,

poljupce,

snove proživljene

nadajući se

da će slijedeća postaja

vratiti sjećanja..

A onda ponovljena trajanja

kroz koprenu dotičemo

one duše

radi koje

putovanje izabrasmo..

Ostajemo sami

nakon svakog rastanka

grleći svoje neizrečene jecaje..

 i opet...

Ponovo ulazimo u taj čudni vlak

koji bi trebao

voziti bez stajanja,

do sazviježđa,

gdje ljubav nikad ne zaboravlja

svoj odraz... Čudne tuge,

i još čudnije radosti

prate naš put...

Voljela bih da postoji samo jedna postaja

bez izlaženja,

stajanja,

i ponavljanih susreta,

tvoje srce

do kojeg bih bosa koračala

milijune milja

samo da me ponovo zagrliš

u sutonu vječnosti...