VOJNIKOVA LJUBAV

 

 

Pred nama je pucala ravnica,

parajući k'o noktom,

očne nam zjene,

žurili smo kavani prvoj,

predati se nalijevanju,

dok iz nas ne krene.

Same među sobom,

šaputale su rakite skrite,

noć ova neće biti ista,

k'o sve druge

izlizane vojničke noći,

u suton sam,

tvoje me zapališe oči.

Mislio sam tada,

vičan sam,

svakom potezu i vicu,

za osvojit ženu,

trebaš joj naći žicu !

Sve su to bile

kučine i trice

svu noć sam udarao

u pogrešne žice !

Vjetar povija trave vlati,

gazimo, u korak blatni.

Ispod kacige usta pjene,

mrzlom rukom brišem sline ...

Kopljem u trnje

poslije boja,

rekla si

od prvog trena

bio sam ti drag,

ne toliko

da bi bila moja !

Dokučio nisam

što ti se po glavi mota !

zašto je suđeno sreći,

tek osmjeh biti,

 na usnama života !?

 

 

 

 

 

 

 

 

Nikola Šimić Tonin