USPAVANKA

Svijet ovaj, u stvari,
i nije tako rđav i zao,
mada poneko plaće
i samuje
i brine.

Mozda je suton s krova
sasvim slučajno pao.

Mozda bi i noć da svane,
mozda bi i noć da sine.

Volim da svako valja
i vjerujem beskrajno:
svanuća postoje zato
da čovjek lakse diše.

I sklapam oči.
I sanjam
potajno
to vrelo
to sjajno
jutro od vjetra i vlati
što se nad krošnjama njiše.

A sigurno je važno
i od svega najpreće:
za svaki obraz na svijetu
po jedan poljubac skrojiti.

I kad se umoriš gorko,
i trne u tebi veče,
divno je svoj jastuk nadom
zaliti i obojiti.

I vazno je ovo,
važnije od najprečeg:

kad se toliko ljepote
u sebi čuva i ima,
umjeti,
da nitko ne sazna,
bar komadić tog nećeg
umotati u snove
i dosanjati svima.

tako će vjek tvoj biti
manje samotan,
zao,
sa manje briga,
ruznoće,
i plaća,
i straha
I tuge.

I svaki put kad budeš
komadić sebe dao
i svoje snove svijetu
po vjetrovima slao,

Ličiće jutro na tebe
više nego na druge.

Miroslav Antic