Bilo mi lijepo

          u toplini žutoga jutra

         u njedrima žita

         gdje sam sretno cvao

         i nikad nisam za tugu znao...

        Ljepotan nježni,

         šaptala mi vila,

        dok je milovala moje latice

        dodirom svojih nježnih krila..

       Leptiri me ljubili

         i san u sumrak mi donosili..

      Ljepota moja zadivila je divlji mak

      skromnu kamilicu,

       i plavi različak...

      Dok ljudi nisu shvatili

      da tu ljepote previše ima

      i da nešto treba učiniti

      da kukolj  bude svjestan da ljepota

      dovoljna nije

      i da se ne živi od divljenja

      i čarolije..

     I tako..dali mi ime i prezime

     Agrostemma Githago

    da budem otrovan i svjestan

     tko sam, što sam,

    da koristan nisam

     i da moram nestati

    i živjeti prestati..

     I crveni mak od mene okreće glavu

     i kamilica skuplja latice predamnom svoje

      i različak mi više ne poklanja

     ni mrvu svoje plave boje...

     A i oni su u žitu stanari

      i ne shvaćaju da su dio zemlje

     i ovoga žita kao i ja..

     I zalud mi suze i zalud sva tugovanja..

     Obilježen sam,

     oni nisu..

     Žig svoga imena zauvijek ću nositi

     dok imam ovo cvjetno tijelo

     ali znam,

    kad skinem moje nježno odijelo

    sa vilama ću

    oko moje cvjetne braće letjeti

    na srca im sletjeti

    i šaptati da se sjete svoje ljepote

    da žive i dišu sretno

    jer svi su dio

   savršene i prekrasne jednote...