Tebi, najdraža, koja si u svemu protkana kroz mene,ovaj dan tako zlatno odsanjan..poklanjam..Znam da si čula kucaj moga srca, u nespokoju samoće zbog neprisutnosti tvoje..i dozivala sam te tiho..i znala da češ me čuti..I obukla sam te u ružin cvijet, bršljanom nježnim, zelenim obavila tvoje srce..da me dovede do svjetlosti tisuću sunaca koji će nam svjetliti u neraskidivom zagrljaju..Lice i ruke posula sam zvjezdama, da blistaš kao najljepše sazviježđe, iz kojega smo zajedno došli..Da..u kojeg ćemo se konačno zajedno vratiti držeći u ruci zarobljeni pijesak vremena, koji se pretvorio u zlatnu prašinu..I gledah u prolazu cestu, šume..žito zatalasano..i vidjeh tebe..sireno moja..u svemu, kroz sve..I postade sve prepuno sjaja tvoga..I čuh tvoj glas..koji je bio kao lahor nježan..Tu sam..šaptala si..odmori svoju dušu na najmekšem prekrivaču moje duše..i shvati..nikad se razdvojiti nećemo..Uvijek ćeš me čuti..U šumoru kiše, kad je najtamnije, ja ću te grliti.. I prekrila si me sobom,i zaspala sam s najslađim osmijehom na usnama..Znam da me i sad čuješ..I poklanjam ti ovaj trenutak neraskidive naše povezanosti..I grlim te vatrom svoga ljubičastog odsjaja.. Tvoja Ti...