Ako se jednog dana umore jeseni i zime,
a ti pogled skriješ iza plave zavjese neba,
tiho brojeći koliko si sunčanih dana srela u životu.
I hoće li ti svi stati na prste jedne ruke.
Da li ću ja tada postati pjesnik,
što tvom srcu traži komadić nepotkupljene sreće,
i meku postelju u njedrima uzburkanog mora.
Ili ću biti samo zadnji prozor -
- prema kojem naginješ glavu, i pitaš se;
zar može mirisno cvijeće rasti u pustom vrtu,
i što će biti – ako se jednog dana zaljube naše tuge.
Onako iznenada.
I od čega će živjeti na golom bijelom kamenu.
Hoće li ih glad dovesti i odvesti u bogata polja,
i u najljepšu pjesmu ljubavi.
Ili će nam tuge razbiti noći –
- na tisuće novih tuga.
Ili ćemo svakog dana pomilovati
po jednu suzu zarobljenu u tamnici tvoga oka.
Ako se jednoga jutra sunce ipak zaboravi probuditi,
svijet će umjesto njega obasjati naše zaljubljene tuge.