Kažeš mi da te uzmem
jer da je tako od Boga dosuđeno.
Na goloj i zabrinutoj zemlji,
dok se zora bude rađala.
Nemoj da ti oko od sreće zaplače.
Jer se i moje srce zaželjelo tišine,
kao što se grozd poželio pretvoriti u vino.
Ne treperim od groznice,
već od studeni što se godinama skuplja
u tvojim grudima.
Ne drhti više.
Tvoja dva lijepa oka nisu više u tami.
Prošlo je tisuću godina. Ili minuta.
Budiš se.
Sunce te kroz divlji vrt pogledom prati.
A ja ulazim u taj vrt prepun slatkog žara.
Svetkovina tvojim licem počinje se širiti.
I slušam kako ti glas posljednjom snagom zove.
Uzmi me dragi.
Neka mi koljena bijela zalude,
kad se tvoje usne razliju po njima.
Noćas su moje zidine opet ispunjene;
zlatom i vinom.
A flauta bezbrižno priča svoje priče o ljubavi,
i kaže da najviše voli tugu jesenjeg dana.
I tako se tvrda zemlja pretvori u raj.
A studeni postade topao kao maj.
Dok šume šumore u mom snu,
i snuju u njemu neke nove riječi.