Možda ti znaš koja se nalaziš u blizini Boga,
zašto granu zavolimo do kraja
tek onda kad je potkresana.
I zašto je meni sve tamno i duboko
kad tvoja ruka nije uz mene.
I zašto se najbolje razumijemo
kad naša ljubav klekne na tvrdi kamen.
Ponekad mi se učini
da si samo moj san
koji će nestati kad se probudim.
Ili je to samo moj poljubac
što živi odvijeka dovijeka
i koji ne zna da postoje snovi.
Možda znaš jer si blizu Boga,
kako se zove plod rumen i zlatan
što mi je noćas pao na srce.
Imao je miris pčela što se roje.
I zvuk violine što se zaljubila u smrt.
Na srce mi je noćas pala i kap toplog snijega.
I iskra tamna iz korjena života.
Pala je i tuga što je u mom srcu našla
svoja stara napuštena vrata,
kao sestra davno izgubljenog brata.