O srce moje naivno,
na proplanak si izletjelo.

Za ljubavlju si vapilo.

U dvije šume goleme
divovi stabla obaraju
pomamnom igrom zanešeni
i dok zrak jeca pucanjem
oni u tome uživaju.
Iz panjeva pjesme izranjanju.

A ti tu stojiš na proplanku,
i lomiš se prženo suncima
i leđeno plavim mjesecom,
pa vabiš mir međ' zvijezdama
da jecaji krošanja utihnu.

Drvosječe srca ne zanimaju,
a zvijezde su noćas ugasle.

Gle, jedan kamen na livadi,
tu pod njim nađi mir
dok vihori ne utihnu.
Uđi u grudi proplanka.

Na svome mjestu kucaj mir,

jer drugog svjetla ni ljubavi

ni nema doli u grudima.