Skrivena svjetlost

 

Kad presahnu suze, a svijetlo iz duše

prekriveno tamom ranjenoga srca

svijetli svojim sjajem, grli bolno srce

jer tu svijetlost ništa ugasiti neće.

Kad dozivam sreću ona me ne čuje

pobjegla od mene, na rastanku rekla

...tebi ja ne trebam...

Naučila si živjet, hodati kroz život

zgarištem života što ti je dodjeljen.

Kad bi sunce toplo samo malo

obasjalo pute kojima hodam

pomoglo bi duši i svjetlosti njenoj

da povrati vjeru nesretnome srcu.

Oči moje suhe gledaju daleko

potajno žele suzu pustiti.

No nema je, nema,

presahla odavno i ona mi rekla

...tebi ja ne trebam...

Kada jednom odem sve će biti isto

ali ne za mene, već za nekog drugog.

Taj čudesni život što mi ga Bog dao

okrenuo mi leđa, odavno me nema.