Iz raspolućenog ovuma svemira

  ogoljena koštica moje duše

 na dlanu spoznaje

  čeka ushit radosnog  tragaoca,

 i zanos bačene sjemenke

  sljubljene sa zemljom

  novog početka...

Od slatkog uzdaha sadašnjosti

 do prvog ugriza nedozrelog voća prošlosti

 izmjenila su se lica

 koja su tražila tu izbrazdanu košticu,

  da budu sijači

  no istinska ljubav

 tek sada je zavoljela

 istinsku volju...

Ja se smiješim i ljubim dlan

 koji me drži

 oslobođena pitkosti

 oslobođena plitkosti

  naga

 na obali pronađene sebe...

Ja tek počinjem drhtajem osjećati

i bez bola voljeti

nekoga

 tko prati vjernim pogledom ove rime

 tko zna i prepoznaje

moje pravo ime...

Na obali tisuću puta prohodanoj

tek moji koraci se vide...

Oni koje nosim u srcu

ne trebaju koračati...