Dvorana je puna
sreće, suza i parfema
Dva srca u plesu
na najsretnijem,
najčudesnijem i najzanosnijem
životnom balu.

Svečanost trenutka,
dva zlatna obruča
na svilenom jastuku,
dva srca na tekućoj traci
tvornice sudbina,
na kušanju tek
naslućenih želja.

Čovjek u tamnom odijelu
oko vrata kravata boje zlata
i lice bez osmjeha,
očiju upernih u paragrafe.
Upisuje broj,
udara pečat,
jedan od mnogih u tom danu,
govori monotono,
govori o činjenicama,
o dužnostima, o obavezama,
a dva treperava srca
budna u zajedničkom snu
išekuju kraj te bujice
riječi izvan sna,
tračak sunca na njegovu licu,
potvrdu sreće u njegovim očima,

a on,
čovjek u tamnom odjelu
s kravatom boje zlata oko vrata
ne gledajući ih,
njima,
postavlja samo dva
sudbonosna pitanja.

Dva srca u erupciji sreće
izgubljena u dvorani punoj
suza, radosti i parfema,
njihove drhtave ruke
zlatom zatvaraju krug,
a oko njih
žamor, stisci ruku,
čestitke, zagrljaji.
Njena drhatava ruka
potpisuje njeno novo ime,
njegova to potvrđuje
zagrljajem i zbog
nestrljenja
čovjeka u tamnom odjelu
samo kratkim dodirom usana.

Pred dvoranom punom
suza, sreće i parfema
čekaju
dva nova srca u erupciji sna,
dva nova zlatna obruča
na svilenom jastuku,
dva ista pitanja
a nitko, baš nitko
nije spomenuo ljubav.