U mom životu postojala je jedna osoba uistinu posebna,
kojoj sam danas neizmjerno zahvalna.
Nekako je čudno utjecala, a uvijek je bila sporedna,
životom tek donesena, ali ipak tako značajna
-niti ne zna koliko mi je pomogla.

Poseban je to čovjek, Bogom poslan
da osvjetljava duše i budi dobrotu u ljudima
- jer on je ljudina.
Srca je velikog i iskrenog osmjeha,
srdačnog stiska ruke, uvijek noseći Božje poruke.

Točno se sjećam jednog razgovora
kad mi je bilo teže nego ikad u životu
rijeka je suza potekla
on poklonio mi je svoju pažnju i dobrotu
strpljivo slušao što sam rekla.

Rekoh mu tada uplakana da ne znam kako ću sutra
jer da samo zato što sam živa budim se svakog jutra.
U grcaju i jecanju čula sam njegove riječi odlučne
koje tako čvrsto su mi sada urezane u pamćenje:
"Samo zato što si živa, budi se samo zbog tog,
zato što si živa, nek ti to za početak bude dovoljan razlog."

Pa i sada mi u glavi odzvanja taj glas
i kad sve loše krene sjetim se za čas
da uvijek postoji razlog za buđenje u novi dan
jer život kojeg imam za neke je samo san-
neki mole za taj dan.

Hvala ti prijatelju, uistinu, u životu si mi pomogao
ponekad se pitam, prijatelju, jesi li ti anđeo?