sjedila sam

na dnu stepenica,

pred tvojim vratima…

bez daha gledajući

da li ćeš

dodirnuti kvaku…

 

u jednom trenutku

kao da sam čula

poznati zvuk…

otključavaš?

ne… nisi…

učinilo mi se!

učinilo…

 

možda nisi tu,

možda spavaš,

možda ne znaš da sam tu,

možda…

tražim prave riječi…

 

ne smijem kucati…

ne opet!

ne smijem…

prsti bi lupkali,

ali ja im ne dam…

 

prije odlaska,

dlanovima sam svojim

dodirnula ta tvoja vrata,

i, još jednom,

blagoslovila tvoje postojanje…

kad otvoriš,

naći ćeš darove moga srca

na svom pragu

 

hvala ti

za svaki trenutak

koji si proveo sa mnom,

za svaki osmijeh,

za svaku toplu riječ…

hvala ti!

 

odlazim…

sa ugla tvoje ulice

gledam u nebo…

stisli se oblaci

u mojim očima…

kiša će…