Poslije tebe,

svemir se raspršio

ponovo se rodio

i na mome dlanu se našao...

Poslije tebe

Sve je tako maleno,

tiho,

bezglasno,

usred pjesme

zaustavljeno...

Pa Ti bješe od početka

jedina pjesma

i kako drugim

glasom pjevati

a o tebi ne snivati???

Ja vidjeh

u tvojim zjenama noć,

crnju od noći

i dodir slatke smrti

koja ne plaši,

nego vuče

u bezdan vlastite duše

gdje srce

živog Boga tuče...

O, poslije tebe

ništa isto nije

ni svijet zbilje

ni svijet čarolije

i ja,

jednostavno,

više ne postojim...

Poslije tebe

ja ne pitam ništa,

ja samo plutam

nad bezdanom sna,

i smiješim se olujama

koje u dubinama plaču

jer, visoko je moje jedro

koje Ti

dižeš u nedodirljive visine

i neosvojive daljine...

Poslije tebe, spoznajem

da ništa više ne postoji...

Ti si vječnost,

njen završetak

i njen novi

početak...