PJESNIK I MAŠTA

 

Odlazim!...Napuštam Te svijete!

Kako strašno odjekuje to priznanje

U društvu samoće.

I dok dični vjetar,

Moj vjerni prijatelj,

Sad tiho plače,

neki stari beskućnik zuri

u bezimeni grob,

pitajući se da li će smrt doći po njega

prije nego što crna zemlja prekrije tijelo

Mrtvog pjesnika.

Ima divnih ljudi koji mogu spustiti suze,

Ali oni neće znati gdje je moj grob.

a možda će sutra niknuti cvijet iz crne zemlje,

kao divna nevjesta duši mrtvog pjesnika.

Odlazak se bliži…

Oh Bože,daj mi još toliko vremena

da ispunim samo još ovaj bjeli papir,

moju tužnu oporuku svijetu.

Da svijete, Ja i moja mašta znali smo dane,mjesece i godine

kucati na Tvoja vrata,

Ali Ti si nas uvijek otpremio kao skitnice.

Pjesmama sam htio otkupiti Tvoj i Moj grijeh,

ali Ti si ih prezirno zgužvao i bacio u koš,

Bacio si svoju djecu…svoju savjest!...

Iznad mene sjetno lepeta krilima tirkizni leptir,

Tako je mlad i lijep,

kao iz moje pjesme kada sam se prvi puta zaljubio.

Došlo je vrijeme odlaska!

Odlazim ostavljajući iza sebe maštu,

koja se grčevito pripija uz mene…

Znam da bi željela otići sa svojim pjesnikom,

Jer govore mudraci da je mašta majka svakom pjesniku,

Odlazim!...Ne brini moja mašto!...Samo čekaj na istom mjestu!...

Iz naših pjesama niknuti će nova duša…

i ući u tek začet majčin plod,

da donese na svijet pjesnika,

koji će imati više sreće od mene.

 

©Walter William Safar