Rekoh svome srcu, slabom srcu svome:
Zar to nije dosta svoju dragu ljubit?
Zar bas neprestance treba srce gubit,
I rasipat sreću u trazenju tome?
Reklo mi je srce Ne, to dosta nije,
Ne, to nije dosta svoju dragu ljubit,
Već baš neprestance treba srce gubit;
Slađa nam je sreća sto je bila prije.
Rekoh svome srcu, slabom srcu svome:
Zar to nije dosta, ova vječna tuga?
I kad neprestance nadolazi druga,
Ne patiš li boli u trazenju tome?
Reklo mi je srce Ne, to dosta nije,
Ne, to nije dosta, ova vječna tuga,
I kad neprestance nadolazi druga,
Sve su slađe boli sto su bile pre.
Izgubio sam život, snagu,
Izgubio sam sve veselje,
I ponos svoj, i prijatelje,
I u svoj genij vjeru dragu.
Ja istini vam srce dadoh,
I druzica mi posta mila;
Kad vidjeh kakva sve je bila,
Tad ojađen je mrzit stadoh.
A ipak ona vječno traje,
I tko je tužan ne poznaje,
Taj ništa nije nikad znao:
Riieč Božiju u njoj čuješ svetu.
Sva sreća bje mi na tom svijetu
Što katkad sam se rasplakao...

Louis-Charles-Alfred de Musset