Ovo je pjesma o jednoj pjesmi.
O jednim usnama, od kojih svaka noć
krije da je prošla ponoć.
I o jutru što skriva prve zrake sunca.
A samo ova pjesma o jednoj pjesmi otvara
bez stida svoje nevine oči.
Pjesma je to o ljubavi.
O suncu sreće.
I o obali nepoznate rijeke.
Kažeš da je moja ljubav sunce
tvog zlatnog oka,
što ga svako jutro umiva
moj poljubac rani.
A onda sve ostaje iza nas.
I noć, i dan. I zvijezde.
Padamo živi na živu zemlju.
Na žarko i medom otrovano tlo.
Do kraja života.
A pjesmu o jednoj pjesmi,
opet pretvaramo u nebesa modra.
I tvojoj ruci nježno tepam.
Kao Bog ljubimici svojoj.
I više ne pijemo mjesečinu od žeđi,
sad smo žedni od obale zaluđenog mora.
I od pjesme što će i poslije moje smrti
ostati nerođena u meni.