GOVOR

Smatram velikom slabošću i stvarno bih bio

potišten kada bih sve ovo što osjećam,

morao da ti objašnjavam hudim jezikom

čovjeka: riječima sumnjivim, rovitim, razjedenim

i nekorisnim.

Postoje svakodnevne, sasvim obične stvari,

koje su mnogima tajna.

　

"Najčvrsća vrata su ona koja su širom otvorena,

kaže jedan prastari zapis sa Tibeta.

　

Postoji govor koji će netko otkriti sutra, a

možda nitko neće ni pokušavati da ga

otkrije. Ali ti ga već sada moraš obuhvatiti

mislima.

Jer to je jezik značenja, a ne dijalekt naziva.

　

Postoje kulture gestova, disanja ili vida.

Postoji vrijeme vremena i prostiranje prostora.

Postoji ljepota ljepote. Postoji istina istine,

stvarnost stvarnog, volja volje i moć moći.

Postoji kretanje kretanja, razmišljanje razmisljanja,

... postoji i ljubav ljubavi, sine moj.

　

Sve se rijeđe usuđujem da izgovaram riječi, jer

uvijek znače drugo nego što ja to želim.

Sve dalje su od govora i teško ih razabirem

U šumovima beskraja.

　

Tkivo tetovira na tkivo otiske nasljeđa. Takvo

je moje ćutanje s tobom ove noći. Opnu po

opnu, ljusku po ljusku, sluz po sluz, zamor

među nama civilizacije protozoa, epohe

virusa, čelije stijena i zraka, i uštavljena

koža vode i vječnosti.

To je kao da se sporazumjevamo u svim

vremenima, sada iz ovog trenutka, u kojem

smo se zadesili.

　

Pišem umjesto tebe Snježani i Alisi. Šaljem

telegrame Pinokiju i Malom Princu. Javljam

se bar jednom dnevno telefonom

Galebu Dzonatanu Livingstonu i Pepeljugi.

Ali ni riječi odgovora. Znaći da misle

na nas.

Ko zna glasove misli, rijetko kada se oglasi

glasom govora.

Ljudi se poštuju riječima, a vole šutnjom.

Miroslav Antic