Mi smo nalik na cvijetove: rastemo u sebi,
unutra, u skladištima tajni i korjenju energije.
Samo smo spolja dopadljivi, puni
boja i mirisa. A unutra, u nama, kipe
orijaska sunca.
Sve se to događa zato sto nismo skinuli omot
sa svog još uvijek pitomog i djetinjastog
srca.

Dobivši sebe na poklon od ovog ovdje jedinog
I nepovratnog života, mi u tom srcu
nosimo sve ono što postoji I što će tek
postojati u našim drugim životima.
I ne kvarimo ga kao igračku, da otkrijemo
čime voli. I ne kvarimo ga da vidimo čime
se boji I čime sanja.

Kad zvijezde padaju avgusta, ne trci da ih
potražiš u travi. Ne sakupljaj ih po šumama i
ne vijaj za bregovima.
Samo zatvori oči. Bar ti znaš da se igraš
žmurke.

Uhvati ih u letu i sve će u tebe duboko
otkotrljati.

Zaželiš li se mora ili sjevernih snjegova, zaželiš
li se planina, jezera ili pustinja, samo zažmiri
u svijet, ne odmotavaj omot vida,
i sve ce se u tebe zauvijek naseliti i tu nastaniti.

 
Miroslav Antić