Gasi se dan, jedan od mnogih u kojima gnječim sjećanja i trćim uz rijeku, palim oči neba da ne zalutam u slijepoj ulici nekadašnjeg života.



Noćas je vjetar
odsvirao requiem,
ugasio zadnji lumin
na oltaru davnih želja
i prosuo pepeo nedosanjanih snova.
Noćas sahranih vjernost
u vrtu tek naslućenih cvjetova,
a na horizontu vrisnu zora
slaveći fenixov let.

U zrcalu ljubavi, u dubini očiju boje sna prepoznah svoj lik, vidjeh odraslu ženu s osmjehom djeteta.

Jedna zvijezda padom
dotaknu tišinu
na srebrenom sagu mjesećine
zaplesasmo svoj prvi tango.

Muzika njegovih riječi je dodirivala srce.......

Dianina duša u tebi je kao svjetlost,
a svijetlost ne poznaje satove.
Prolaznost naših dana i noći
moru i hridinama ne znači ništa,
ali i geofizika ima svoju dušu
i vrijeme će jednoga dana stati,
jednoga dana
dok ti budem cvijećem kitio kosu
trenutak će tada postati vječnost.

Tada mu šapnuh, tiho najtiše što sam mogla

Tvoje usne su dio mene,
a naše ruke u klupku neznanja
sjedinjuju stvarnost u vir snova

I pričinilo mi se da je vrijeme doista stalo, postalo trentak koji još uvijek traje.

Kao ljetna kiša
kapala su milovanja
širio se ozon sreće.
Nebom je klizila ponoć
šireći miriš navlažene svile
i jecaj tek ostavljenog djetinjstva

Trg cvijeća je toga jutra šutio suncem i ja osjetih miris maja u bijelom pupljku koji mi je poklonio. Sreća dotaknu misli, zaustavi želje i ja u ogledalu istine prepoznah siluetu tuge u odlasku.