Anđeli ne razumiju. Anđeli ne govore. Vidjela sam tri boje, jednu ljepšu od druge. Vidjela sam tvoje oči, jedne noći. Pričao si, riječi su zavađale moje malo srce, mene nije bilo. U sobi … Mjesec prepun sebe i svog sjaja, vratio me na granice nekih krajeva koje nisam pohodila. Pokazao mi umore koje nisam doživjela. Zauvijek gledam tu sjevernu zvijezdu, njen platinasti odsjaj iznad usnule panorame moga grada. Zemlja je opet zadrhtala u meni, oblak je prošao taman i siv predivan i dalek. "Moj put, put bijelih oblaka"… daleko je daleko taj oblak od mene. Oblak moje mladosti, a opet dalek i nedostižan. Vidiš kako sam ostala ista. I te silne godine što sam ih dijelila s tobom ...nisu me promijenile. Pokreti tvojih energičnih usana još uvijek u meni izazivaju one titraje i želje. Znao si potaknuti sviranje harfe u tankim žilicama nervnog sistema, znao si odvesti moj dah daleko od mene i ne vratiti mi ga. Znao si. Znaš i sad. Snovi te donose, dan te odnosi. "Ljubav koja nema kraj"? Postoji li tako nešto? Naravno….