Netko pije vodu mog života i ispija svaki gutljaj s posebnom željom da traje vječnije od vječnosti. Cvjetovi usana koje se listaju, padaju u rijeku, a ona ih odnosi u noći što su došle tako tiho i nježno, da sam pomislila kako se to nikada neće dogoditi. Iz smrtnog straha od ljubavi, ljubav me dovela u svoje odaje i poklonila mi se u svojoj uzvišenosti. Više ne živim bijele noći. Tamna sjena je odletjela i sa sjetom se prisjećam tuge, koja je laganim koracima otežavala moj pohod prema sreći. Lijepo je imati svoju sjenu, ali ne tako tamnu kakva je bila sjena što je prolazila kroz mene. Oči su mi vezane za tvoj lik i sneno ti pružam ovu bijelu sjenu za šetnju prema koridorima ljubavi.