Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član ShadowOfSoul

Upisao:

ShadowOfSoul

OBJAVLJENO:

PROČITANO

226

PUTA

OD 14.01.2018.

LIGNJE, BLITVA I KRUMPIR

LIGNJE, BLITVA I KRUMPIR
sjećanje... pisala sam u mojoj knjizi "Sjena duše"... sjećanja su stražari na vratima vremena... tu rečenicu vidim da zloupootrebljava lešinar koji kruži iznad mog poetskog neba... a, Bože, zašto su ljudi takvi??? imaju svoje tekstove, živote, doživljaje, pa neka pišu, a ne da mi prekrajaju život i pjesme i prošlost!!! evo nešto napisano 2.8.2011. za temu mjeseca "Ranjeni iscjelitelj", a na kraju teksta je link originala!!!
LIGNJE, BLITVA I KRUMPIR

tekst na Temu mjeseca kolovoza: Ranjeni iscjelitelj


Neću nikad zaboraviti kad sam prvi put naletjela na plavu sjenu. Bilo je to ili proljeće ili jesen 1978. Izlazila sam iz jedne sobe na 1. katu i naletjela na tu visoku plavooku plavu sjenu u plavoj kuti. Tek je došao u tvrtku, pričalo se da je zgodan, visok, plavook i iznadprosječno inteligentan, IQ mu je bio čak viši od njega! Tako se bar pričalo. Neću nikad zaboraviti taj susret, jer me taj susret zalijepio za njega i kao otisak ga ostavio na meni i mene na njemu.

Nakon toga se nismo sretali ili smo se sretali – u prolazu, sa „bok“, „bok“.

1981. sam prešla iz Pravnog odjela u Komercijalnu službu, na 1. kat. Radila sam, ali sam iz susjedne sobe stalno čula neki sonoran glas, grleni smijeh. Kad bih nosila poštu za otpremu u susjednu sobu baš stalno sam ga nalazila kod cura na kavi. Nisam znala s kojom je u vezi od ove 2, ali ona zgodnija mi se činila više da je s njim (iako je bio oženjen!), nego ona manje zgodnija.

I tako su prolazile godine, on se stalno motao po 1. katu i dolazio u sobu do moje. U međuvremenu sam se drugi puta udala i shvatila da u tom braku nemam ništa, nemam sebe, da je to bio samo bijeg pod maskama u malo više slobode, nego sam je imala uz dominantno strogog oca.

I, jednog dana, prijateljica-kolegica me uvukla u ekipu prve pomoći moje tvrtke tako da smo predstavljale tvrtku na općinskim, gradskim i republičkim takmičenjima. Između ostalog, u ekipi su bile i one dvije iz sobe do moje.

I tako, u srpnju 1986. smo putovali u Zadar na republičko takmičenje. Već tada je počeo zalaziti i u moju sobu – na kavicu. Preselio se iz susjedne sobe u našu.

Na tim kavicama je uvijek bio kao kočoperni paun: istakao je iz sebe svoje boli, patnje, frustracije i pričao ih nama, povjeravao nam se, ali nas je i slušao.

Voljela sam slušati njegove priče, a i ove dvije kolegice iz moje sobe su ga isto tako pozorno slušale.

Ništa to meni nije bilo čudno, nisam znala s kim je, znala sam samo da je oženjen i da ima 2 kćerke.

I lijepo smo mi svi čoporativno putovali u Zadar, a on nas je vozio, zajedno sa još jednim jako zgodnim kolegom. Bilo nas je sve skupa oko 6 u tom kombiju kad smo putovali za Zadar.
Bila sam tad u braku 2 godine, vjerna do groba, iako sam znala da od te vjernosti nemam ništa, ali hajde, rekoh sebi: u braku si, pokušaj to spasiti, ako se može.

Međutim, kako Bog piše jedno, a čovjek sniva drugo, tog dana u Zadru, oko 13.30h ja i plava sjena smo zaplesali usred srednjoškoglskog igrališta jedno s drugim.

Meni je to bila dobra zafrkancija, ali sam osjetila drugačiji stisak oko mog struka.

Te večeri je opet bio ples i opet sam zaplesala sa plavom sjenom. Naslonila sam se na njega i utonula u njega, on u mene, ali bez onog ljubavnog osjećaja u sebi. Osjećala sam se kao da sam došla doma, osjećala sam se kao da sam popila najljekovitiju vodu na svijetu, osjećala sam se kao da me grli anđeo, osjećala sam se toliko sigurno da sam željela ostati vječno tako zagrljena, sigurna i sretna.

Nisam znala što se u njemu događa, samo sam čula rečenicu: „način kako te je grlio, dok ste plesali, svima je poručivao: 'to je moje i ne diraj!'“
Slatko sam se nasmijala i život je opet krenuo dalje. Opet su zaredale kavice, opet smo ga slušale, opet je bio centar naših pauza uz kavicu i cigaretu (tad su cure pušile u sobi, pile kavicu, ja nikad nisam konzumirala cigarete).

Postali smo dobri prijatelji, počela sam mu otvarati svoje srce, čak i kad sam bila sama u sobi, češće je dolazio, nego kad su bile ove druge 2 kolegice. Počeli smo se nalaziti na kavama i počela sam mu povjeravati svoje boli, priznala sam mu kako sam nesretna u braku, kako sam stalno sama, kako je suprug bešćutan u nekim suptilnim igrama tijela i duše, kako smo totalno nekompatibilni.
Slušao me, rasvjetljavao je sa mnom neke dileme koje nisam mogla sama rasvijetliti, davala sam šansu suprugu, ali sam sve više osjećala kako mi je lijepo sa plavom sjenom i kako sam sigurna dok smo razgovarali.

Došao je i k nama doma, on i suprug su se odmah razumjeli, skompali, zafrkavali, pričali (obojica su u znaku „jarca“) i meni je bilo drago što mi on olakšava taj život i što u njemu imam onu zavjetrinu u koju se vraćam nakon životnih oluja.
Još uvijek u sebi nisam osvijestila ljubav prema njemu, onaj muško-ženski princip koji se javlja. Bila sam totalno slijepa za tu ljubav koja je kao oblak obavila cijelu dušu i tijelo i koja je činila da je svaki novi dan bio divan i da je svaka nevoljna noć u naručju nevoljenog čovjeka bila podnošljivija.

I tada, tog dana 24.3.1987. je zazvonio telefon kod moje prijateljice-kolegice i samo mi ga je pružila. Kad sam se javila, iz slušalice je dopirala glazba, ista ona glazba iz Zadra, sa onog srednjoškolskog igrališta, kad smo plesali u 13.30h po najvećem suncu.

Slušala sam, zadrhtala sam kao vrba na povjetarcu, zatreperila i čula sam njegov sonoran glas: „Je li ti sada konačno jasno?“ i nasmijao se.
Rekla sam samo: „da“. Odgovorio je: „kad se vidimo?“, rekla sam: „ne znam, čujemo se“ i spustila slušalicu. Ne znam ni sama kako sam se vratila za svoj stol, ne znam ni sama gdje sam gledala ne znam ni sama je li se vidjelo na meni ili nije, samo sam naglo ušutjela i spustila glavu nad dokumentaciju koju sam obrađivala.

Pojavio se u sobi nakon sat vremena, sa vrata me pogledao ravno u oči i taj dan je moja ljubav ugledala svjetlost dana.

Iz jednog prekrasnog prijateljstva rodila se moja životna ljubav, ljubav koja je trajala i koja u meni nikad nije niti neće umrijeti. Neke osobe možemo voljeti dok smo živi iako i odu od nas, a to je ovaj slučaj.
Naravno, postali smo zaljubljeni, drhtala sam u njegovom naručju, na svaki telefonski poziv ili doma ili na poslu treperila sam kao struna, viđali smo se i život je postao čarobna planeta na kojoj smo postojali samo nas dvoje.

U međuvremenu on se rastao, preselio se kod mame, mi smo se nalazili kako smo znali i gdje smo znali.

I te, 1989. godine, u siječnju, kao uvijek pozvao me u restoran Libertas na Savici na lignje.

Voljela sam te naše ručkove, jer su bili isprepleteni nježnim rečenicama, suptilnim zavođenjem, dvosmislenim pogledima, njegovim zagonetnim smješkom i tim divnim velikim plavim očima.

Dakle, tog dana u siječnju 1989. smo sjedili za našim stolom, između nas tanjur sa lignjama, blitvom i krumpirom, na stolu pola litre bijelog vina i voda, lignje se već ohladile, a on vodi dijalog sa mnom...

Dijalog -->njegov monolog, na kraju sam uzela žlicu i stavila lignje na tanjur, blitvu i krumpir, posolila i krenula papati, dok je on još uvijek pričao - o njoj!!!!

Rekao mi je: „ja sam se zaljubio“. Zadrhtala sam opet kao struna, misleći – u mene se zaljubio!!!!

„Ime joj je Ksenija. Otišao sam i od mame i od žene s kojom povremeno živim /znala sam za to/, prelazim k njoj, spakirao sam se, danas se selim“.
„Gdje si je upoznao?“

„U banci, dok sam plaćao račune.“

Zacvilila sam u sebi i znam da nikad neću zaboraviti te lignje, te proklete lignje koje su me umrtvile za sljedećih tisuću godina.

Nakon ručka, pitao me gdje da me odveze, rekla sam da idem pješice k mami, koja je blizu. K mami sam otišla plačući i pitanjima: "A što radi sa mnom, kad mi cijelo vrijeme priča o njoj?????"

Mama: "pa tek se zaljubio, ti si mu najbolja frendica i ljubavnica, a on se ne zadržava samo na jednoj. I sama znaš da vaše prijateljstvo trpi puno toga i jače je od svake nove njegove ljubavi!"

Zatulila sam: "Ali ja ga volim, ne samo kao prijatelja!"

Cijeli dalji život mi je bio u košmaru, ne znam kako je došlo i prošlo proljeće, ne znam kako je došlo ljeto, i došla je jesen 1989.

22.9.1989. smo išli na izlet sa tvrtkom i tad sam upoznala drugu ljubav mog života, dečka s kojim sam ostala 2 godine. Izgledao je stariji (tad sam imala 32 godine), izgledao je kao da ima cca 28 godina, ispostavilo se da ima 22, ali to nije bilo upitno. Zaljubili smo se isti tren i ostalo je povijest.

Kad je plava sjena saznao za moju novu ljubav, postalo je smiješno, žalosno. Postao je cirkus.

Pozvao me u kavanu Dubrovnik na Trgu, počeo je pričati kako je ostavio Kseniju, kako je shvatio koliko mu značim, kako je shvatio svoju grešku.

Slušala sam ga, rekla sam mu: „Mi smo, prije svega, jako dobri prijatelji, to znaš i sam, ali ja sam zaljubljena preko ušiju, supruga ne volim to isto znaš i samo je pitanje dana kad ću se rastati.“
Ostala sam u toj vezi 2 godine, on me posjećivao, razgovarali smo iskreno kao prijatelji, hodao je hodnicima poguren, nije se viđao sa nikim, vidjela sam da umire iznutra. Netko mu je uzeo njegovu slatku lutkicu i igra se s njom, a on je smije samo gledati bez ikakvog dodira.

22.1.1991. je završila ta ljubav sa mladim crnim zgodnim Gusarom i opet sam ostala sama.

U studenom 1991. sam se rastala i postala slobodna gao ptica.
Pitao me da se doseli k meni, da će ostaviti sve kako bismo živjeli skupa. Glatko sam ga odbila i rekla mu da s njim nikad ne bih mogla živjeti, ali da ga volim imati u svom životu i samo sam ga pogledala i pretopili smo se opet jedno u drugo, vratila se stara ljubav, aterirala sam opet u moj čarobni svijet.

Sad je jako dobro pazio da me netko ne ukrade, ali nije bio pažljiv. Čim je spoznao da je siguran, opustio se i počeo je zavoditi druge mlade žene :), čemu sam se nasmiješila i odlepršala u zagrljaj jednom prekrasnom muškom primjerku, zaljubila sam se preko glave.

Naravno, opet mu nije bilo po volji, fanatično me pazio, vozio me gdje god treba, na svaki moj poziv da mi nešto treba učiniti – odmah je dolazio, sve je ostavljao, bio je uvijek moj, ali bez dodira i ljubavi.

Završila sam i tu ljubav koja je trajala godinu dana, on je ostao opet sam.

1994. je opet sve krenulo divno na čarobnoj planeti, čuvao me pazio, prijateljevao sa mnom i tad mi je prvi put rekao: „Volim te“. Nakon par dana je to ponovio.

Ništa mi nije bilo jasno. Jednog dana, dok smo ležali na krevetu u mom stanu u Gajnicama, iz mene je istekla riječ: „O, volim te.“

Pao je sa kreveta. Taj tren je pao sa kreveta, gledao me.

Nikad više nismo jedno drugom rekli „volim te“, ali naša je pjesma „I will always love you“, naš film, prvi i jedini koji smo skupa gledali u kinu je „Bodyguard“ – Tjelohranitelj (Kevin Costner i Whitney Houston).

Da, on je bio moj čuvar, moj iscjelitelj, moj prijatelj, moja ljubav, on je bio moj život.
Iako smo bili inatljivi, iako smo oboje imali vrlo jaki ego, vremenom se ego topio, cvala je ljubav.
Nakon toga je napredovao u poslu, postao je šef i počeli su njegovi novi dani.

Jednog dana, tog 1.3.1998., mi je zazvonio telefon i rekao mi je: „Daj dođi malo do mene, trebam te“.

Došla sam, stala na vratima i rekla: „Da?“.

„Znaš, nećemo se više viđati, više mi ne odgovaraš kao osoba, osjetio sam drugi svijet, sreo sam neke ljude, neke žene koje me privlače i želio bih slobodu, potpunu slobodu, ali možemo ostati prijatelji, ali da se više ne viđamo kao ljubavnici“.

Zariven nož u srcu je ostao, dah je preskočio svoj uobičajen ritam disanja i ja sam pitala: „Ok, to je sve?“

„Da, to je sve“, rekao je i pogledao me iznad monitora.
„Bok,“ rekla sam i otišla. U meni se sve zatvorilo i tako je ostalo godinama, do 2004.

Dolazio je u sobu do moje, kod jednog kolege, čula sam opet taj sonoran glas, ali nož u srcu koji je bio zariven tog jutra 1.3.1998. nikad nije izašao van.

Nismo se viđali ni prijateljski ni nikako. Samo sam prolazila kraj njega kao kraj sjene koja više ne zanima mene.

24.5.1998. je doživio stravičnu prometnu nesreću u kojoj je ostao priklješten u autu, tako da su vatrogasci morali rezati auto i vaditi ga van. Tad je doživio i moždani udar od straha, ležao je u bolnici.

Otišao je na dugačko bolovanje pa u invalidsku mirovinu i ta ptica koja je tako visoko letjela, razbila se o kamenje svog kamenog srca. Nisam znala zašto mu se to dogodilo.

Bilo mi je strašno teško kad sam sve to čula, ali sve je ostalo povijest.

I danas ga vidim kako poguren dolazi u tvrtku gdje je radio, umro je u sebi sam, poguren i taman od svoje boli, neiscijeljen nikad i nezavršen nikad.

U mom srcu i dalje stoji onaj nož, zariven tako olako tog jutra 1.3.1998. i jedino kad ga vidim, osjetim bol tog noža.

U međuvremenu, ja sam srela Davora, zaljubila se, živim sa Davorom – evo već 7 godina (15.8.2004.) i napustila sam čarobnu planetu te plave sjene.

Sad je oko mene drugi pejzaž života, uz mene diše čista duša čistog srca, iskrenog plavog oka i prekrasnog osjećaja.

Samo jedno znam, nikad neću zaboraviti te lignje iz Libertasa!

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

TRAVANJ...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član vanessavanessa

    Smijeh je, viši oblik molitve!***

    01.04.2020. 16:57h
  • Član vanessavanessa

    ♥*

    01.04.2020. 16:15h
  • Član mkrmarmkrmar

    Svjetlosni zagrljaj

    31.03.2020. 18:40h
  • Član iridairida

    primijetili smo...♥

    31.03.2020. 11:50h
  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    počela sam pisati pjesme na slikama

    28.03.2020. 14:18h
  • Član iridairida

    svima koji svraćaju na ♥

    27.03.2020. 15:38h
  • Član vanessavanessa

    ♥*

    27.03.2020. 14:49h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info