Ko zna (ah, niko, ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje,
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti---velim,
Ali ja ne znam da li je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi---
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta

                            Možda  ćeš se jednom uveče pojavit
                                Prekrasna, u plavom,
                                    Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
                                        Mojom davnom javom,
                                            I ja koji pišem srcem punim tebe
                                                Ove čudne rime,
                                                    Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
                                                            Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tome trenutku
                        Svoje uho napne,
                            Sigurnim će glasom zaglušiti razum
                                Sve što slutnja šapne;
                                       Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
                                            Pogledat ko stranci
                                                Bez imalo svijesti koliko nas vežu
                                                    Neki stari lanci.

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići ---
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.

==============================

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti ---velim,
Ali ja ne znam da li je želim,
Ili ne želim.

Ja nikad nisam bio čovjek rječit; ni prije ni sada..." Izl 4,10