KAD PJEVAJU ZVIJEZDE

 

Kad pjevaju zvijezde nitko ih ne čuje,

razmještene na krošnji Neba kao grupe ptica.

Svakoj je od njih dana dionica

u orkestru svemira.

Njihove ljestvice nisu ove naše

pune napetosti i nemira.

Zato ih ne čujemo kad u srcu vitlaju oluje.

 

Tek ih mjesec dohvati

kad svoje veliko naćuli uho,

i morski puževi kad usred noći snene

zvučnike na pijesak izvuku polako

i ispruže svoje dugačke antene.

 

Jer srca na bubnjeve naliče male,

koja daju ritam i njišu ta svemirska gnijezda,

sve dok ih slutnje crne ne oviju tako,

da im ritam oslabe i ušutkaju sitne vale.

 

Al’ samo na čas, jer srca se bude nova

da preuzmu mjesto mrtvog zborovođe.

Pjevajte, zvijezde! Nada je naša živa:

Ona je plod neumrlih snova.

Pjevajte, pjevajte, kovčezi zlata,

dok se smiri orkan i oluja prođe!

Pjevajte, pjevajte!

Da milost slobode opet na naša pokuca vrata!

[1994.]