Božićni pjesmokrug Rajmunda Kuparea

PJESNIK BOŽIĆA

U svjetskoj aksiologiji, u čileanskoj estetici i u hrvatskoj književnosti opravdano traje biljeg Rajmunda Kuparea (1914.–1996.); čiji prsti prelijeću po strunama vrjednota i tipkama harmonija; čiji duh na tragu genijalnoga Akvinca razmatra lijepo i Lijepoga te čije srce na jadranskoj obali sluša šum mora i razabire cjelov na njegovoj površini.

Snaga Pjesnika rođena u Vrboskoj prije stotinu godina najbolje se očituje u pjesmama o Božiću (ima ih čak 24), jer je taj, dvije tisuće godina opjevavani motiv, uspio donijeti originalno. Njegovi religiozni stihovi su religiozni, ali nisu prestali biti poetični. U njima ima dječačkoga oduševljenja i staračke mudrosti „u noći kad pjevaju zvijezde”, pred Novorođenim u jaslicama, ali i sublimacije božićne idile u stvarnost Isusova i hrvatskoga Križnoga puta; strepnje i tuge zbog ledenoga Božića u tuđini ili nakon sloma Hrvatskoga proljeća... Stoga je fr. Rajmund istinski pjesnik Božića.

Kupareova pjesma „S Božićem po snijegu” ulazi u sve antologije hrvatskoga pjesništva. U Domovini godinama nisu smjeli biti objelodanjeni proročki stihovi „Polnoćke 1971.” Pokušaj odgovora na najteža pitanja filozofije i smisla čovjekova života; kako drage trenutke učiniti svevremenskim, vječnima te kako srce predati nadi, a nadu drugima donosi pjesma „Savjeti svetih mudraca”. U izrazito refleksivnu liriku spadaju „Božićni mozaik” i „Tri kralja”, a dubokom teološkom porukom prožeta je „Molitva za svjetlo božićne noći”.

Kupareove božićnice nastale su u Dubrovniku 1936.–1937., u Starom Gradu na Hvaru 1937.–1939., u Resniku kraj Sesveta 1939.–1941., u Zagrebu 1941.–1945. i 1972.–1979., u Pragu 1947. te u Madridu 1948. U uglatim zagradama naznačena je godina kad je pjesma prvi put objelodanjena, ako iz naslova ili pjesnikove bilješke nije očito kad je nastala.

Petar Marija Radelj

 

EKSTAZA PRIRODE U SVETOJ NOĆI

„Cuius vultum desiderat universa terra”

(Za Njegovim licem čezne sva zemlja)

I. Večernja na Božić

Nemojte lomiti noćas samotne hridine gora,

Ni smjelo gaziti travu stazama rosnih dolina;

Nemojte kidati noćas iglaste grančice bora,

Ni radom mučiti teškim umorna pluća živina;

Nemojte grabiti noćas vodu iz rijeka i mora!

 

Jer Božjom spiljom su noćas postale hridine brijega,

I rosna trava sva je za Njegove mekane jasle,

I svaki dašak živina samo je, samo za Njega,

I sve su grane za ogrjev Njegovih ručica rasle,

Za Njegovu kupelj je svaka kapljica vode i snijega.

 

Rijeke i hridine noćas rast će k’o životne klice,

A tihe trave i šume bijele će motriti čete,

I radost božićnu svud će pričat’ živine i ptice:

Samo ih nemojte budit’ svu noć iz ekstaze svete,

Jer noćas sva zemlja gleda Njegovo božansko lice.

[1936.]