Još uvijek se smiješim,

    i još uvijek sa vrha oblaka

   posmatram uporna previranja,

 naviranja, jalove želje,

  da prepoznavši moje kristalno Ja,

  pokušaju učenici zamijeniti učitelja,

  nadriliječnici  davati pametne recepte,

  i sve-mirni gurui bez rodovnika

  određivati mantre

  za savršenu spoznaju stvaranja..

Još uvijek sam ista u svojoj neizbrisovoj

želji, da sakupim zrnca prolaznosti

i zaustavim sat koji  želi zarobiti čistu

esenciju ljubavi,i smjestiti je u ograničenu dimenziju, koja vara vječnost i nameće se kao jedina stvarnost koja postoji..

Da..smiješim se slavodobitnosti praznih

ljuštura bića, koja svoj izvor nikad u sebi imati neće..

Ja ostajem čudesno ista..

I brišem sve lažne okvire ljubavi

u kojima  blijedi portreti bez

prošlosti i budućnosti, praznih zjenica,

žele naći mjesto na zidu

sobe mog života...

 Tako sam neoprostivo ista,

divlja i nježna.

Obučena u miris šume

, pripojena zemlji,

a u isto vrijeme

 treperim pjesmom besmrtnog anđela

koji zlatnim nitima

 tka neraskidivi veo

 vječnosti...

 

Jednom ću odložiti sve, pred noge Onoga, koji svu moju ljubav

u pehar svoj sakuplja.. Onome,

koji jedini zna i smije

moju dušu poljubiti

 najčišćim usnama

savršenog Jest..

Moj osmijeh ne prestaje,

a oblaci ispod mojih nogu

i dalje paperjasto ljube

 moja stopala..