Imala sam te…

tih popodneva i tih večeri

u mom stanu,

kao na kraju svijeta…,

a samo smo bili na kraju grada

i tako nam nije bilo nikada.

 

Imala sam te…,

a pustio si me da odem

elegantno iz tvog života,

ne okrećući se,

kao onog zadnjeg dana

u mom stanu… na kraju grada.

 

Te noći, nakon ljubavi,

gorjele su oči tvoje na nebu,

plavim sjajem optužbe

i upaljene strasti…

 

Puna gorčine, usnula sam

odbacila te u velikom luku

i zaobišla Tvoje prazno mjesto,

na koje će neki drugi čovjek sjesti,

kao kralj na izlizani prijestol.

 

Imam li sebe,

ako već nemam tebe

i hoćeš li shvatiti,

da si me ti pustio da odem,

tako tiho i elegantno

… drugome??