Promiješane su karte mog tarotha, ali mi ne govore ništa. Ne mogu si otvoriti taj put u neke druge sfere.... Ponoć je ušla u sobu, provukla se lagano između zelenih zavjesa, kliznula kao voda niz obalu i zauzela svoje mjesto na mojim grudima. Dok je carovala mojim bićem, rep noći se povijao kao crne zmije što odlaze niz visoku travu i gutale su ponoć, a noć moje tijelo i dušu. Taložile su se u kutku jednog zaboravljenog svijeta i u nemirnom stanju probile mi lijevi kralježak s desne strane bolnim kopljem da bi me priviknule na tamu. Takav putokaz donosi samo nemiran san, a u prvom danu od tvog udisaja, duša opet izvršava svoj izbor. Aura se napunila drugačijim bojama, bez žurbe se suzila pa proširila. Uplaših se zlatnih boja sunčevog diska, koje će me dočekati ujutro. Osjetljiva na svjetlost, zlatna boja mi je presjekla bjelinu očiju i zadala nezaboravno presjecanje jednog jutra na dva dijela. Odvojih ta dva komada jutra, zagrizoh jedan, a drugi ostade nenamiren. Time je začet novi korijen starih blizanaca što su ukradeni iz tvog oka i tajanstvenim rukama doneseni u moj svijet. Odvojeni od tijela, oslobođeni rađanja i umiranja, traju u mojoj svjetlosnoj tami, u tim tamnim zlatnim bojama, pomiješanim igrama Sunca i bolesnog Mjeseca. Aura ima neke druge boje, boje koje su ipak moje.