Objavio Čarobna šuma 

Piše: Petra Varšić

Obrazac žrtve, PMS i mjesečnica, i kolektivno žensko tijelo boli. Kroz vlastito iskustvo o tim temama i kakve veze one imaju jedna s drugom piše naša suradnica Petra Varšić.

Prije nekog vremena sam se prijavila na natječaj za posao. Baš sam rasturila u pripremama i završila testiranje s maksimalnim brojem bodova, sigurna da ću dobiti posao. Posao je dobila žena koja je imala manje bodova i opaku štelu za posao. Bila sam šokirana nad tom nepravdom, tulila sam k’o vol, izgubila sam jako puno vremena na pripreme, u međuvremenu nisam pratila druge natječaje, nisam imala novaca, a niti izglednog posla. Situacija mi se komplicirala iz dana u dan. I svaki put kada bi mi nešto nedostajalo, ja bih krivila ženu koja je dobila posao. I državu u kojoj je važnije poznanstvo od znanja, i državnu službu koja ne zna diskretnije načine nego se blamira tako da je to svima vidljivo. Imala sam susret s tom ženom kroz koji mjesec i bila sam bezobrazna, rekla sam joj sve što je ide i dodala da svaki put kada stavi žlicu u usta nek’ se sjeti da je tu žlicu otela mom djetetu iz ruku. Nemam naviku biti takva, ali u tom stanju sam se ozbiljno divila svojoj elokvenciji kojom sam tako mogla povrijediti nekoga.

Bila je toliko šokirana da je iskopala moj broj i nazvala me još taj isti dan. Rekla sam joj da znam preko koga je dobila posao i poslije mog kraćeg pikantnog monologa, rasplakala se i rekla: “Imam troje djece”. Sjetila sam se da smo razgovarale prije testiranja, pričala je s ljubavlju o svojoj djeci, spominjala kako joj je teško bilo raditi u skladištu i smoći snage da se bavi s djecom poslije posla. Jednostavno, žena koju sam mrzila iz dna duše jer je otela moj “gospon-čovek” posao je nestajala, vidjela sam ženu koju sam mogla razumjeti. Na moje vlastito zgražanje osjetila sam kako odbacujem teško breme mržnje prema njoj, a uz njega i obrazac žrtve s kojim sam se poistovjetila.

Plakale smo zajedno, ja sam je prihvatila.

Taj put sam bila svjesna da sam s tom ženom osvijestila jedan dio kolektivnog ženskog tijela boli, uvjerenje koje smo dijelile rastopilo se kroz žensku podržavajuću energiju i svjesnost da ja nisam moja mržnja i moj otrovni jezik. Bila sam poistovjećena s tim osjećajem, a tek kada sam ga rastvorila postala sam svjesna koliko mi je bio mukotrpan i koliko je daleko od moje prave prirode.
Sve dijelimo kolektivno žensko tijelo boli, sastavljeno od mučenja, silovanja, smrti, ratova, gladi, rađanja, ženske patnje stare koliko je star sam svijet. Kolektivno žensko tijelo boli se često ponaša kao da je naše vlastito, a mi ga prigrlimo, dopuštamo mu da bude dio nas. Ponekad vjerujemo da smo to zapravo mi, identificiramo se s odijeljenošću, patimo i koprcamo se u agoniji.

Kolektivno žensko tijelo boli je najlakše prepoznati u danima oko mjesečnice kada osjećamo fizičku ili emocionalnu bol. Da bi jačalo, tijelo boli traži dodatnu bol i našu energiju. Dok smo god fokusirane na bol koju tada osjećamo, dok god analiziramo i razmišljamo o patnji mi hranimo tijelo boli i ono nas prevladava. Ujedno, često kreira teške situacije u životu i hrani se našom energijom koju im pridajemo. Tko još nije proživio teški PMS s kojim se je poklopila teška životna situacija?
Žensko kolektivno tijelo boli je blokirana, ustajala energija koju treba otpustiti, a to možemo jedino ako smo dovoljno svjesne. Ispada malo tricky, jer da bismo bile svjesne trebamo otpustiti kolektivno tijelo boli.

Iz iskustva mogu reći da je jedan od najočitijih pokazatelja djelovanja kolektivnog ženskog tijela boli – mentalitet žrtve. Kada se osjetite jadno, bespomoćno, uplašeno ili ljuto zbog nepravde prema sebi ili drugima – promotrite svoju tjelesnu i emotivnu reakciju, nemojte se iznenaditi ako ste potpuno sigurne da je taj osjećaj autentično vaš. Ako se ovog trena možete sjetiti vezanosti na svoju patnju i ako shvatite da vi niste vaša patnja – počele ste osvještavati tijelo boli.

Pričekajte mjesečnicu, imat ćete lijepu priliku promotriti kolektivno žensko tijelo boli u njegovoj pojavnosti i vidjeti da to niste vi. Isto tako, ako prije naletite na mučnu situaciju promatrajte svoje reakcije i nemojte se identificirati s njima jer to niste vi.
Koliko god bile mučne, ponavljat će se, sve dok ne postanemo svjesne da to nismo mi. Ne zaboravite, manifestacije tijela boli se javljaju s jednim jedinim razlogom – da ih mi postanemo svjesne jer je to jedini način da rastvorimo kolektivno žensko tijelo boli.

Rastvaranjem tijela boli mičemo koprenu koja zaklanja pogled na našu pravu prirodu. A u njoj nema patnje ni boli. Ako pogledamo s druge strane, vidimo da su naše boli i patnje mali blagoslovi, jer su upravo one poticaji da prepoznamo kolektivno žensko tijelo boli i da ga rastvorimo, ostavljajući našim kćerima, nećakinjama i unukama u nasljeđe čistu, snažnu, podržavajuću i toplu žensku energiju iz koje mogu rasti bez uvjerenja patnje i boli.

Napisala: Petra Varšić
Ho’oponopono