netko bi trebao biti tu pored tebe.... netko, ne bilo tko. netko da te gleda, da te vidi, da te osjeti.... netko bi trebao biti tu, stajati jutrima pored tvog kreveta, dotaknuti ti kapke usnama, sasvim nježno, tek toliko da znaš.... da tu je taj netko.... tko o tebi brine....

netko bi trebao biti tu.... da te osmijehom isprati u susrete sve.... lagano ti mahne dok polaziš.... možda šapne, ajde, sve to mi možemo....
netko bi trebao sjediti pored tebe dok voziš i na svakom kilometru govoriti ti.... volim te.... čujno i nečujno....

netko bi trebao biti tu u besanim noćima.... netko blistav u tvojim očima.... poljupcima da te zaspe, iako je kosa mokra i sijeda, iako noge bole od straha da bi sutra već mogle izdati.... netko ispunjen tobom i tolikim pouzdanjem da najteže slutnje ostvariti se neće....

netko bi trebao biti tu.... da te digne kada padneš, da pomogne ugasiti vatre, premostiti vode, skloniti te od nevremena.... nasloniti glavu na tvoje rame.... voljeti te.... sve bedastoće pustiti kroz otvoren prozor.... da.... taj jedan jedini netko.... koji poput tebe zna kako.... i... kako vidjeti sve nestvarnosti što rasplinjuju se nebom....