Sunčan, vedar i pomalo vjetrovit bio je jučerašnji dan i ne znam kome je palo na pamet da mi predloži ( mislim mojoj mami) da krenem umjesto nje na sudsko vještačenje oko zemlje preko koje sad prolazi plinovod za Dalmaciju.

Ali to sad nije ni važno jer ja sam sa radošću to prihvatila, uzela jedan dan godišnjeg i sa rodbinom krenula put Zemunika.

A tamo su nas čekali suparnici koji se spore oko iste zemlje, geodeti, sudski vještak i pravna zastupnica za dotični plinovod. Namrgođene face spremne na napad, spremne da dokažu pravicu i čije je što, spremne na svašta a ja nespremna za bilo što osim za sudar sa prirodom. I dogodio se sudar, čim sam zaglibila patikom u svježu zemlju netko je povikao…..aloooo…stanite ljudi….da nismo ušli u minsko polje….:((…svima nam je zastala noga u zraku a srca nam se spustila u pete…..?????.......ma kakvo minsko polje ljudi, pa jel vidite da je netko posadio voćke, samo naprijed.

I tako smo „hrabro“ krenuli. Ne znam kako da vam opišem susret sa zemljom i ne znam hoće li vam biti interesantno jer ja sam zapravo dijete asfalta i nisam naučila propadati nogama u zemlju. I dok su oni razglabali o pravdi, minama i plinovodu ja sam mislima bila udaljena kilometrima od njih i dobro je da mi nitko nije mogao čitati misli jer bi me bili torpedirali isti tren pješke u Zadar. Opet se pitam tko li je odlučio da sam ja podobna za susrete ovakve vrste?

A onda sam ga ugledala kako leži na zemlji, žuti leptir slomljenog krila, malo sam ga mrdnula patikom …..hm….jedva se micao, a da ga uzmem u ruke ( pomislila sam) i taman da ću spustit ruku a netko je povikao…..ej….a što ti radiš, kog boga tražiš po zemlji jel vidiš da te čekamo.

Ostavila sam ga i krenula naprijed svejedno propadajući nogama u meku zemlju a sa svakim korakom udisala sam miris zemlje…..mmmm….odavno nisam osjetila miris zemlje natopljene kišom. A onda je negdje zapjevao cvrčak i skakavac je iskočio ispred mene. Eh, da je bilo leći pod jednu voćku i promatrati nebo plavo poput mora. Ne, opet su dreknuli na mene….A da se malo požuriš? Što li ti je?

Kako što mi je?..... i zašto nitko ne vidi maslačke i stari bunar propao i stisnut od starosti i nagrižen od zuba vremena. Kako što mi je?....... kad ja još čujem, poput jeke prošlosti kako netko baca kantu u njegove dubine da nagrabi vodu za umorne seljake žuljavih ruku?

Kako što mi je?....... dok slušam šuškanje dugih vlati trave dok se vjetar zavlači u nju. Kako što mi je?...... kad mi se misli vraćaju na ranjenog leptira žutih krila koji nosi sunce na svojim krilima.

A onda su rekli, molim sve prisutne da se potpišu, naći ćemo se još jednom jer nisu svi pozvani došli, jer se još uvijek ne zna tko je vlasnik koje čestice, jer…..bl  bla…..bla….bla.....

…………….i što bi vi rekli što li mi je???