Što je zapravo dobro?

Za Platona je dobro stvaralačka Ideja po kojoj je sve stvoreno, koja sve prožima i kojoj sve teži. Aristotel nadodaje da je dobro Svrha kojoj sve teži i kreće. On veli; "Dobra činidba je sama sebi svrhom."

Biće je dobro ako je u sebi vrijedno i savršeno u svom redu postojanja i djelovanja, ako odgovara svojoj svrsi prema vrsti kojoj pripada. Dobro je samo ono što postiže ili pomaže postići pravu svrhu i cilj. Promašaj svrhe vodi u zlo, dočim dobro uvijek vodi objektivnoj svrsi bića.

Za čovjeka se dobro nalazi u aktivnom i uspješnom realiziranju smisla i svrhe ljudskog života. Put koji vodi u besmisao, nered i zlo ne može biti dobar put.

Što je za um istina, što je za srce ljubav, što je za oko svjetlo, to je za volju i savjest dobro. Čovjekovo biće i bit su satkani od istine i dobra.

Dobro ima ova glavna značenja;

• nešto što je u svakom pogledu pozitivno, vrijedno, valjano, plemenito, zdravo, prikladno i poželjno,
• nešto što je veliko, dovršeno, jako, moćno, uspješno, učinkovito. Na to nas značenje upućuje komparacija pridjeva dobar (bolji, najbolji), koja označuje veličinu,
• imanje, posjed, gospodarstvo (materijalno dobro)

Sam korijen riječi dobro leži u indoeuropskome "dhabh", što označuje "ono što pristoji", pristaje, pripada i odgovara nečemu.

A čemu dobro pristaje kod čovjeka?

Pristaje i pristoji čovječjim djelima što se događaju u dimenzijama prostora i vremena. Dakle, ono što pristaje i odgovara svome vremenu, događa se u pravo vrijeme. Dobro je vladar vremena i prostora "in actu et in potentia".

Postoji li i nevezano i neograničeno, neizmjerno dobro, koje opstoji izvan i iznad vremena i prostora? Postoji li dobro samo u sebi, neuvjetovano i neograničeno bilo čime, tj. ničim omeđeno i vječno?

Da bismo bolje shvatili što je dobro, morali bi proučiti i pojam zla. Zlo je suprotnost dobru. Ako je dobro postizavanje objektivne svrhe bića, onda zlo znači promašaj svrhe, postavljanje zapreke njezinom ostvarenju. Zlo je dakle, manjak dobra. Ono je sjena dobra, njegov negativni i tamni pratilac koji nastoji istisnuti dobro na svakom koraku i automatski se ubaciti na njegovo mjesto. 

Pri tome, zlo često zna nastupiti kao neko, makar prividno, dobro. Zlo se postavlja u pozu dobra, želi biti njegov nadomjestak te igrati ulogu dobra, a u stvari je prividno anti-dobro.

No kako za dobro ne postoji izmjena niti zamjena, ondje gdje nema dobra stvara se praznina, opasan manjak i optičko ništavilo. Stoga zlo ne postoji kao neki bitak, već kao zator dobra, kao negacija ili ništavilo. Još od davnina zlo je definirano kao; "privatio vel defectus boni".

Tajna se zloće (mysterium iniquitatis) skriva u čovjeku, u krivom usmjeravanju njegove volje i lošem korištenju njegove slobode. Zloća je ljudski doprinos zlu, pa smo za nju svi odgovorni i moralno krivi.

Naravno, postoje razni stupnjevi krivnje, od naših slaboća, nedostataka, pogrešaka, mana, grijeha, pa do zločina, zlobe i pakosti.

U vječnoj borbi između zla i dobra čovjek ne smije ostati "nutralan".  Čim se čovjek stavi u sredinu između to dvoje, znači da se je svjesno odrekao dobra.

Zato je prvo pravilo; treba razlikovati dobro od zla!

Drugo pravilo; dobro treba činiti, a zlo izbjegavati.

Treće pravilo; uvijek činiti dobro, nikada zlo!