Ušla sam u doba samoće i usamljenosti, a ipak mi je za utehu podario sanjarenje. Ne žalim se. Prihvatila sam.
A i u tome sam našla posebnost, koja me radosti. Ponekada je to obična drvena kućica u šumi, ponekada dvorac, a lepo mi je i na morskom grebenu. Ja na jednom, a on na drugom, u mislima i ćutanju zagledani u istu zvezdicu. Moja ruka je u mašti uvek ispod njegove.
Moja htenja i misli su nežne i ljubeće, a anđeli ih prenose do njega.
Sada mi je lepše sanjariti nego realnost.
Takva je volja Gospodova, tako će i ostati.
Eto tako, u nepovezanim nadolazećim nežnim mislima na njega, sa njim, uz zvuke nežne glazbe polako se gubim i zaspim.