Sami smo sebi oduzeli slobodu razotkrivanjem svega privatnog

Vrijeme je poginjanja glave pred odredbama i zakonima, vrijeme nestanka privatnog i intimnog prostora. Vrijeme je razotkrivanja i mi pristajemo na to. Ljudska je vrsta kroz povijest uvijek tragala za slobodom, a našli smo se u najdubljoj tamnici. Sami smo sebi oduzeli slobode brisanjem javnog i intimnog prostora življenja. Radosno dopuštamo kamerama da uđu u naše domove, sami se snimamo i obznanjujemo svijetu svoje živote, neglumljene. No, zato što znamo da nas se gleda, oni postaju glumljeni. Kako se ne pretvarati pred drugima kad znamo da nas gledaju. I dalje se govori kako živimo u slobodnom svijetu, no sve te slobode ne mogu prizvati onu jedinu, bezuvjetnu slobodu koja živi u nama kao ljudima. Ondje gdje ljudi žive jedni s drugima, apsolutna sloboda i ne može postojati, ograničena je suživotom s drugima. Tome se lako prilagođavamo. No, kada taj svijet prodire do naših nekad najintimnijih prostora, time ugrožava slobodu koja živi u nama.

Dakle, dok smo stoljećima tragali za slobodama – na kraju smo došli do toga da sami sebe uvodimo u svijet lišen svake mogućnosti slobode u njezinu pravom smislu.

Nije sloboda biti toliko bogat da više ne moraš raditi, niti je sloboda moći učiniti što god se nekome od nas prohtije.

Sloboda je imati mjesto za sebe, mjesto na kojem možemo osjećati kako naše biće, barem u tim trenucima, nije uvjetovano nikakvim zahtjevima vanjskog svijeta. Baš ti trenuci daju nam snagu da budemo ljudi među drugim ljudima kada se vratimo iz mira svoje unutarnje slobode. No više se nećemo imati kamo vratiti – svijet će ući u nas, oduzeti nam intimu i trenutke naše izgradnje kao osobe. Ostat ćemo tek izložbeni primjerci nečega što je nekad možda predstavljalo čovjeka.

Najgora je greška što smo sami na to pristali.

Ads by Google