[ 7.4.2012. ] Autor: vlč. Odilon Singbo Bilo je to jednog jutra mjeseca listopada. Polako, sabrano i lijepo uspinjali smo se na brdo, hodali putem križa našega Spasitelja Isusa. Nakon svih postaja, dođosmo do bijelog i velikog križa. Promatram poruke koje vjernici upućuju Raspetome, njihove molbe i nadanja. Poruke poput 'Bože moj, čuvaj mamu, tatu i moju seku! Puno te volimo!', 'Dragi Bože, čuvaj mene i moju obitelj', 'Dragi Bože...', 'Bože moj...' Prisjećam se poruka koje Raspeti upućuje ljudima kroz tisućljeća: 'Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas', 'Ostanite u mojoj ljubavi...' Sjetim se poruka koje Gospa neprestano upućuje svojoj dječici: 'Molite, molite za mir...' Kako je lijepo, kako je uzvišeno kao braća zajedno hodati za raspetim Spasiteljem! U podnožju križa pojavi se jedan starac. To je jedan od mojih suputnika, najstariji u skupini. Jednom sam ga pitao koliko ima godina; odgovorio je: 'Ma to nije bitno velečasni, možda 74 i koja više...' Pretpostavljam da u tim godinama nema previše veze s modernom tehnologijom. Zamolio je jednog tridesetogodišnjaka da ga fotografira mobitelom. No, pod velikim križem Spasitelja nije se dao slikati dok nije iz džepa izvadio svoj mali križ, simbol muke svoje starosti, svojih godina. Tko zna koliko dugo ga nosi sa sobom! Veselo ga je držao na srcu i slikao se s velikim i nevinim osmjehom, kakav znaju imati naši stari i nemoćni. Slikao se, s križićem u ruci pod Križem Spasitelja! Gledao sam ga, divio sam mu se i pitao se, i još se pitam, hoću li ja u njegovim godinama imati hrabrosti Križu svoga Spasitelja prikazati svoj životni križ? Ali ne samo tada, nego hoću li i sada, u svakom trenutku i u svakoj situaciji, imati hrabrost nositi križ svoje mladosti, svojih promašaja, svojih slabosti, a kasnije svoje starosti? Hoću li, osobito na času svoje smrti, držati u ruci križ Onoga koji je zaista umro za mene? Hoću li? Hoću li...? Sveti Ivan nam kaže da su uz križ Isusov stajale Majka Njegova, zatim sestra njegove majke Marija Kleofina, Marija Magdalena i Ivan. U tome vidim majčinu hrabrost, ali i hrabrost prijatelja koji su vjerovali u snagu Kristova križa. Ostali su Mu vjerni do kraja. U nemogućnosti da taj križ nose s Njim, darovali su svoju bolnu, tihu i sućutnu prisutnost. Biti uz prijatelja u trenutku križa! To je teško, to je križ koji trebam s njime nositi, ali od kojega često bježim. Bože moj, daj mi hrabrosti, daj da se ne sramim tvoga križa, moga životnog križa, ni životnog križa mojih suputnika! Daj mi dovoljno snage da pod tvojim Križem hrabro i veselo nosim svoj životni križić! (Oluja će proći)
Upisao:
OBJAVLJENO:
PROČITANO
473
OD 14.01.2018.PUTA