Foto: Bruno Konjević/Cropix
U samo nekoliko minuta velika šarena “radionica” napunila se ženskim smijehom. Niske drvene dječje stolice, složene u krug, zauzele su upravo pristigle majke. Bučne poput djece jedu suhe kolače, na koljenima im prepoznatljivi svijetloplavi UNICEF-ovi fascikli s materijalima za večerašnju radionicu. Ne čudi da su došle, unatoč ovom depresivnom siječanjskom poslijepodnevu. Svaku koja uđe u taj šareni prostor, prvenstveno namijenjen djeci, a za tu svrhu iznajmljen mamama, ostale veselo i glasno pozdravljaju, kao da su cheerleaderice, a ne mame na zadatku.
Nitko nije savršen
Okupile su se jer znaju da ne postoji savršena mama i nema savršenog tate. Svatko, ma koliko se trudio i bio dobar, čini pogreške. U tome se, bez obzira na razlike, slažu sve pedagoške škole i brojni pravci psihologije. Zato su odlučili doći u školu za roditelje, na mjesto gdje bi dobili odgovore na pitanja koja ne znaju riješiti sami.
Neće jesti ništa što je zeleno i crveno? Stave li ga u krevet prije 22 sata, nekontrolirano urla i terorizira susjedstvo? Još ne zna izgovoriti pola suglasnika, ali već suvereno na sve odgovara ‘Ne’ i baš nikada ‘Da’...
Oni koji uspješno odrade deset radionica, dobiju svjedodžbu diplomiranog roditelja. Da nije u pitanju samo infantilna forma, potvrđuju upisani roditelji koji su, kažu, puno toga naučili. Riječ je zapravo o programu radionica po dječjim vrtićima, namijenjenih roditeljima djece do tri godine. U sklopu svog već jako dobro poznatog programa “Prve tri su najvažnije”, radionice za roditelje pokrenuo je UNICEF. Roditelji se tako “školuju” u dječjim vrtićima u Vukovaru, Osijeku, Sisku, Karlovcu, Varaždinu, Bjelovaru, Rijeci, Crikvenici, Zadru, Splitu i Zagrebu. Radionice traju deset tjedana i dosad ih je prošlo oko 150 roditelja.
Stručnjacima koji rade s roditeljima nije cilj štreberski uliti polaznicima neko definirano znanje, nego ih potaknuti da iz sebe izvuku ono najbolje, da sami zaključe kako najbolje reagirati u kojoj situaciji.
Dolazak Jelene Jonke Badić na radionicu u Dječji vrtić Radost u zagrebačkoj Dubravina prati bučan pljesak. Prije samo desetak dana carskim je rezom rodila drugo dijete. Stiže našminkana i vedra, kao francuska ministrica Rachida Dati kad je ekspresno nakon poroda požurila na sastanak Sarkozyjeva kabineta. Jelena ostaje samo preciznih 40 minuta - toliko će još dijete sigurno mirno odspavati pod očevim nadzorom, ne tražeći novo dojenje. Otkud joj volja da, umjesto da i sama za to vrijeme malo “ubije oko”, dođe na radionicu za roditelje?
Vigo će pričekati
- Volim ove susrete, uvijek je veselo i puno sam ovdje naučila. Zbog njih sam sada kad je Vigo, moj drugi sin stigao doma, puno smirenija i sigurnija u sebe. Znam točno što treba raditi i koje sam pogreške sa starijim Dinom napravila - kaže majka na porodiljskom, inače stručnjakinja za odnose s javnošću. Gdje to današnji roditelji najviše griješe, što im je najteže, pitamo psihologinju tog dječjeg vrtića Ljubicu Dusparu:
- Mislim da se u novije doba najviše lome oko postavljanja pravila i ograničenja. Današnji roditelj dobro zna da postoje prava djece, ali zato nisu sigurni kada i kako postaviti ograničenja i u tome su se pogubili. Neki se, recimo, boje hoće li negativno utjecati na djetetov razvoj ako mu dosta striktno strukturiraju dan, odgoj i svoje zahtjeve prema njemu, a to je zapravo nužno za uspješan odgoj.
Baš to postavljanje granica, kaže Jelena Jonke Badić, i njoj je bio najveći problem.
- Suprugovi roditelji žive kat ispod nas, baka i dida su popustljivi, puno mu toga dopuste, a suprug i ja onda imamo probleme kad neko ponašanje treba ispravljati. Jedno je vrijeme sve postalo problem: odlazak na spavanje, pranje zubi, ne napuštanje stola dok se jede...
Nikad dosta istinitih priča
Okupljene mame u školi za roditelje sve će uglas reći da im puno znači slušati savjete psihologinje, pedagoginje i odgajateljice, ali i da im nikad nije dosta tuđih iskustava.
- Jako volim slušati što govore drugi roditelji, čuti da ne griješim samo ja, nego da se i drugi suočavaju s istim stvarima. I muž me je puno ispitivao o tome što pričaju drugi roditelji - kaže Mirna Perlić, mama dvogodišnje Mije.
- Na radionici sam, slušajući druge mame, dobila veću želju za drugim djetetom. Uvijek sam se pribojavala kako bi Mia reagirala na brata ili sestru, a sad sam sigurna da želim i drugo dijete.
Savjete UNICEF-a i psihologa dolaze slušati samo visokomotivirani roditelji napominje psihologinja Duspara:
- Na žalost, puno rjeđe dođu oni za koje mi procjenjujemo da im je dolazak doista nužan. Oni niti ne zamjećuju da imaju problem jer problem ima njihovo dijete. Mi zamijetimo da djetetu nije lako, a kad se obratimo roditelju, često nailazimo na nerazumijevanje.
Ivana Herceg, koja ima trogodišnju kćer Elenu, ovih dana treba roditi sina, no ipak je došla na radionicu:
- Ja sam se s Elenom u jednom trenutku počela gubiti. Ona je dosta napredna, brzo raste i mijenja se, a ja se odjednom nisam znala snaći u nekim situacijama. Zato sam došla i potražila pomoć psihologice u vrtiću. Na početku mi je davala pojedinačne savjete, a onda mi je sugerirala da se uključim na radionicu.
Elena je, konkretno, odbijala sjediti i jesti te bi tijekom obroka hodala po stanu, razbacivala hranu, a majka bi, nalik na tolike druge ‘moderne’ majke, za njom hodala sa žlicom.
Sad ručamo bez svađa
- Sve smo pokušali ne bi li dijete nešto pojelo: zaigravali bismo je, prijetili, disciplinirali na razne načine... Onda smo od psihologinje dobili konkretan savjet i toga smo se držali. Kad je Elena prvi put odšetala od stola, objasnili smo joj da se, ako to još jedanput učini, više neće moći vratiti i da ćemo joj uzeti hranu. Kad je to ponovno učinila, ja sam stvarno maknula tanjur sa stola. Jednom je čak tanjur s hranom bacila na zid, a ja sam bez vike i dreke to lijepo pokupila i objasnila joj da ništa neće dobiti do sljedećeg obroka. Bilo je tu puno suza, ali ja sam ostala mirna i dosljedna, tih sat i pol ne bih izdržala da nisam bila sigurna da dobro postupam. Otad moje dijete jede veselo za stolom i ne radi nikakve probleme.
S nama je svoje iskustvo s roditeljstvom i radionicom podijelila i mama Perlić:
- Puno su mi koristile tzv. ja poruke. Recimo, kći često hoće dulje ostati u parku, a ja joj govorim da moramo ići kući kuhati ručak. Sada to drugačije i bolje radim. Mia i dalje želi biti dulje u parku, ali ja drugačije reagiram. Pogledam je i kažem: ‘Ja znam da bi ti htjela ostati u parku, ali sada moramo ići kući skuhati ručak’. Dakle, na prvome mjestu naglasim joj da mi je jasna njezina želja, njezina potreba da ostane u parku. Dijete doista sasvim drugačije reagira na tako preformuliranu poruku.
Ana Bobrek, profesorica ruskog i engleskog jezika, majka trogodišnje Katje i godinu dana starog Marka, kaže da su uz pomoć radionice za roditelje jako brzo riješili dotadašnji problem s kćeri koja do dugo u noć nije htjela u krevet.
- Gledajte, to bismo sigurno bili riješili i bez škole za roditelje, ali stvarno mislim da mi je potrošeno vrijeme na ovaj tečaj bilo pametno uloženo. Djeca brzo odrastu, ali neke stvari nikad više ne možemo ispraviti. Baš zato su savjeti za roditelje dobrodošli- smatra Ana.
Psihologinja Duspara napominje da je čest slučaj da roditelji puno energije i vremena ulože u istraživanje kako se nešto djetetu dogodilo, a gotovo da ne istražuju kako se dijete pri tome snašlo ili kako se osjećalo:
- Recimo, dijete se nakon povratka iz vrtića žali da ga je tamo netko udario. Roditelj krene s pitanjima poput ‘a gdje je bila teta, što si ti njemu rekao, možda si ti njega izazivao, koliko te puta udario, jesi li plakao, što je rekla teta’... To je bujica pitanja, konstantno ispitivanje kao na sudu. U takvoj je situaciji bitno čuti i emocije djeteta, a ne samo događaj. Najlakše ih je otvoriti tako da roditelj zapravo malo govori, da upotrebljava tzv. otvarače komunikacije kao što su ‘aha’, ‘stvarno?’ i slične poštapalice koje onda kao da zovu dijete da kaže još, još i još. Prvo je bitno doći do toga kako se dijete osjeća, a onda tražiti ove druge detalje.
Mame žele učiti
Neki će vrtići nakon prvih svjedodžbi upisivati i novu generaciju roditelja-učenika. To namjeravaju učiniti i u Dječjem vrtiću Radost. Da imaju mogućnosti, popunili bi i dva, tri “razreda”, toliko je zainteresiranih. Uglavnom, doduše, dolaze mame. Iako su im vrata širom otvorena, tate u školu ne idu.
- Očeve je teško dobiti na ovakve radionice. Nisam sigurna zašto je tako jer imamo novu generaciju očeva koji rado traže individualni savjet psihologa. U grupi je bio jedan otac, no na kraju je odustao baš zato što je bio jedini. Namjeravamo napraviti za njih nešto posebno jer su očevi različiti i u pristupu i u načinu komunikacije s djecom. Recimo, kada govorite o tome da je loše da dijete previše gleda televiziju, to će svaka majka odmah shvatiti. Tate već puno teže, vjerojatno stoga što i oni sami više koriste medije. Današnji su očevi brižni, ali su puno više orijentirani na aktivnosti s djecom, negoli na njihove emocije - primjećuje psihologinja Ljubica Duspara.
Nitko nije savršen
Okupile su se jer znaju da ne postoji savršena mama i nema savršenog tate. Svatko, ma koliko se trudio i bio dobar, čini pogreške. U tome se, bez obzira na razlike, slažu sve pedagoške škole i brojni pravci psihologije. Zato su odlučili doći u školu za roditelje, na mjesto gdje bi dobili odgovore na pitanja koja ne znaju riješiti sami.
 |
 |
Neće jesti ništa što je zeleno i crveno? Stave li ga u krevet prije 22 sata, nekontrolirano urla i terorizira susjedstvo? Još ne zna izgovoriti pola suglasnika, ali već suvereno na sve odgovara ‘Ne’ i baš nikada ‘Da’...
Oni koji uspješno odrade deset radionica, dobiju svjedodžbu diplomiranog roditelja. Da nije u pitanju samo infantilna forma, potvrđuju upisani roditelji koji su, kažu, puno toga naučili. Riječ je zapravo o programu radionica po dječjim vrtićima, namijenjenih roditeljima djece do tri godine. U sklopu svog već jako dobro poznatog programa “Prve tri su najvažnije”, radionice za roditelje pokrenuo je UNICEF. Roditelji se tako “školuju” u dječjim vrtićima u Vukovaru, Osijeku, Sisku, Karlovcu, Varaždinu, Bjelovaru, Rijeci, Crikvenici, Zadru, Splitu i Zagrebu. Radionice traju deset tjedana i dosad ih je prošlo oko 150 roditelja.
Stručnjacima koji rade s roditeljima nije cilj štreberski uliti polaznicima neko definirano znanje, nego ih potaknuti da iz sebe izvuku ono najbolje, da sami zaključe kako najbolje reagirati u kojoj situaciji.
Dolazak Jelene Jonke Badić na radionicu u Dječji vrtić Radost u zagrebačkoj Dubravina prati bučan pljesak. Prije samo desetak dana carskim je rezom rodila drugo dijete. Stiže našminkana i vedra, kao francuska ministrica Rachida Dati kad je ekspresno nakon poroda požurila na sastanak Sarkozyjeva kabineta. Jelena ostaje samo preciznih 40 minuta - toliko će još dijete sigurno mirno odspavati pod očevim nadzorom, ne tražeći novo dojenje. Otkud joj volja da, umjesto da i sama za to vrijeme malo “ubije oko”, dođe na radionicu za roditelje?
Vigo će pričekati
- Volim ove susrete, uvijek je veselo i puno sam ovdje naučila. Zbog njih sam sada kad je Vigo, moj drugi sin stigao doma, puno smirenija i sigurnija u sebe. Znam točno što treba raditi i koje sam pogreške sa starijim Dinom napravila - kaže majka na porodiljskom, inače stručnjakinja za odnose s javnošću. Gdje to današnji roditelji najviše griješe, što im je najteže, pitamo psihologinju tog dječjeg vrtića Ljubicu Dusparu:
- Mislim da se u novije doba najviše lome oko postavljanja pravila i ograničenja. Današnji roditelj dobro zna da postoje prava djece, ali zato nisu sigurni kada i kako postaviti ograničenja i u tome su se pogubili. Neki se, recimo, boje hoće li negativno utjecati na djetetov razvoj ako mu dosta striktno strukturiraju dan, odgoj i svoje zahtjeve prema njemu, a to je zapravo nužno za uspješan odgoj.Baš to postavljanje granica, kaže Jelena Jonke Badić, i njoj je bio najveći problem.
- Suprugovi roditelji žive kat ispod nas, baka i dida su popustljivi, puno mu toga dopuste, a suprug i ja onda imamo probleme kad neko ponašanje treba ispravljati. Jedno je vrijeme sve postalo problem: odlazak na spavanje, pranje zubi, ne napuštanje stola dok se jede...
Nikad dosta istinitih priča
Okupljene mame u školi za roditelje sve će uglas reći da im puno znači slušati savjete psihologinje, pedagoginje i odgajateljice, ali i da im nikad nije dosta tuđih iskustava.
- Jako volim slušati što govore drugi roditelji, čuti da ne griješim samo ja, nego da se i drugi suočavaju s istim stvarima. I muž me je puno ispitivao o tome što pričaju drugi roditelji - kaže Mirna Perlić, mama dvogodišnje Mije.
- Na radionici sam, slušajući druge mame, dobila veću želju za drugim djetetom. Uvijek sam se pribojavala kako bi Mia reagirala na brata ili sestru, a sad sam sigurna da želim i drugo dijete.
Savjete UNICEF-a i psihologa dolaze slušati samo visokomotivirani roditelji napominje psihologinja Duspara:
- Na žalost, puno rjeđe dođu oni za koje mi procjenjujemo da im je dolazak doista nužan. Oni niti ne zamjećuju da imaju problem jer problem ima njihovo dijete. Mi zamijetimo da djetetu nije lako, a kad se obratimo roditelju, često nailazimo na nerazumijevanje.
Ivana Herceg, koja ima trogodišnju kćer Elenu, ovih dana treba roditi sina, no ipak je došla na radionicu:- Ja sam se s Elenom u jednom trenutku počela gubiti. Ona je dosta napredna, brzo raste i mijenja se, a ja se odjednom nisam znala snaći u nekim situacijama. Zato sam došla i potražila pomoć psihologice u vrtiću. Na početku mi je davala pojedinačne savjete, a onda mi je sugerirala da se uključim na radionicu.
Elena je, konkretno, odbijala sjediti i jesti te bi tijekom obroka hodala po stanu, razbacivala hranu, a majka bi, nalik na tolike druge ‘moderne’ majke, za njom hodala sa žlicom.
Sad ručamo bez svađa
- Sve smo pokušali ne bi li dijete nešto pojelo: zaigravali bismo je, prijetili, disciplinirali na razne načine... Onda smo od psihologinje dobili konkretan savjet i toga smo se držali. Kad je Elena prvi put odšetala od stola, objasnili smo joj da se, ako to još jedanput učini, više neće moći vratiti i da ćemo joj uzeti hranu. Kad je to ponovno učinila, ja sam stvarno maknula tanjur sa stola. Jednom je čak tanjur s hranom bacila na zid, a ja sam bez vike i dreke to lijepo pokupila i objasnila joj da ništa neće dobiti do sljedećeg obroka. Bilo je tu puno suza, ali ja sam ostala mirna i dosljedna, tih sat i pol ne bih izdržala da nisam bila sigurna da dobro postupam. Otad moje dijete jede veselo za stolom i ne radi nikakve probleme.
S nama je svoje iskustvo s roditeljstvom i radionicom podijelila i mama Perlić:
- Puno su mi koristile tzv. ja poruke. Recimo, kći često hoće dulje ostati u parku, a ja joj govorim da moramo ići kući kuhati ručak. Sada to drugačije i bolje radim. Mia i dalje želi biti dulje u parku, ali ja drugačije reagiram. Pogledam je i kažem: ‘Ja znam da bi ti htjela ostati u parku, ali sada moramo ići kući skuhati ručak’. Dakle, na prvome mjestu naglasim joj da mi je jasna njezina želja, njezina potreba da ostane u parku. Dijete doista sasvim drugačije reagira na tako preformuliranu poruku.
Ana Bobrek, profesorica ruskog i engleskog jezika, majka trogodišnje Katje i godinu dana starog Marka, kaže da su uz pomoć radionice za roditelje jako brzo riješili dotadašnji problem s kćeri koja do dugo u noć nije htjela u krevet.
- Gledajte, to bismo sigurno bili riješili i bez škole za roditelje, ali stvarno mislim da mi je potrošeno vrijeme na ovaj tečaj bilo pametno uloženo. Djeca brzo odrastu, ali neke stvari nikad više ne možemo ispraviti. Baš zato su savjeti za roditelje dobrodošli- smatra Ana.
Psihologinja Duspara napominje da je čest slučaj da roditelji puno energije i vremena ulože u istraživanje kako se nešto djetetu dogodilo, a gotovo da ne istražuju kako se dijete pri tome snašlo ili kako se osjećalo:
- Recimo, dijete se nakon povratka iz vrtića žali da ga je tamo netko udario. Roditelj krene s pitanjima poput ‘a gdje je bila teta, što si ti njemu rekao, možda si ti njega izazivao, koliko te puta udario, jesi li plakao, što je rekla teta’... To je bujica pitanja, konstantno ispitivanje kao na sudu. U takvoj je situaciji bitno čuti i emocije djeteta, a ne samo događaj. Najlakše ih je otvoriti tako da roditelj zapravo malo govori, da upotrebljava tzv. otvarače komunikacije kao što su ‘aha’, ‘stvarno?’ i slične poštapalice koje onda kao da zovu dijete da kaže još, još i još. Prvo je bitno doći do toga kako se dijete osjeća, a onda tražiti ove druge detalje.
Mame žele učiti
Neki će vrtići nakon prvih svjedodžbi upisivati i novu generaciju roditelja-učenika. To namjeravaju učiniti i u Dječjem vrtiću Radost. Da imaju mogućnosti, popunili bi i dva, tri “razreda”, toliko je zainteresiranih. Uglavnom, doduše, dolaze mame. Iako su im vrata širom otvorena, tate u školu ne idu.
- Očeve je teško dobiti na ovakve radionice. Nisam sigurna zašto je tako jer imamo novu generaciju očeva koji rado traže individualni savjet psihologa. U grupi je bio jedan otac, no na kraju je odustao baš zato što je bio jedini. Namjeravamo napraviti za njih nešto posebno jer su očevi različiti i u pristupu i u načinu komunikacije s djecom. Recimo, kada govorite o tome da je loše da dijete previše gleda televiziju, to će svaka majka odmah shvatiti. Tate već puno teže, vjerojatno stoga što i oni sami više koriste medije. Današnji su očevi brižni, ali su puno više orijentirani na aktivnosti s djecom, negoli na njihove emocije - primjećuje psihologinja Ljubica Duspara.
irida
bglavac
