ZAGREB - Kad sam sišao iz svoga stana na stablu, ogledao sam se opet oko sebe. Prva stvar koju sam našao bio je čamac. Ležao je onako kako su ga vjetar i more bacili na kopno, oko dvije milje meni nadesno. Pođoh što sam brže mogao prema njemu, ali vidjeh da je između čamca i mene uvala ili draga, široka oko pola milje. Tako se zasad vratih jer mi je bilo više stalo da dođem do broda, gdje sam se nadao naći štogod za svoj opstanak...”
Roman za sva vremena
Nadam se da ste se čitajući ove retke vratili u idilično doba djetinjstva kada ste uživali u pustolovnom romanu “Robinson Crusoe” Daniela Defoa. Priča o životu Robinsona Crusoa, koji je ostvarivši svoj san da postane moreplovac na putu doživio brodolom, a valovi su ga bacili na nestanjeni otok, već 300 godina oduševljava mlade čitatelje u cijelom svijetu. Ime Robinson Crusoe već odavno je sinonim za pustinjaka koji živi na pustom i egzotičnom mjestu. O bradatom pustinjaku i njegovu “divljem” prijatelju Petku snimljeno je i nekoliko filmova, uključujući onaj iz 1954. intelektualističkog španjolskog redatelja Louisa Bunuela, dok su se u ulozi Robinsona okušali nekad slavni Peter O’Toole te danas planetarno popularni Pierce Brosnan.
No tko je bio stvarni Robinson Crusoe? Povjesničari već dugo znaju da je engleskom piscu Danielu Defou (1660.-1731.) kao inspiracija za roman poslužio mornar Alexander Selkirk, no sve donedavno nije se mnogo znalo o tom škotskom pustolovu koji je prije 300 godina nađen na pustom otoku u Južnom Pacifiku i postao Robinson Crusoe. Nedavno je, međutim, časopis Post-Medieval Archeology objavio prvu studiju koja pruža uvid u život Alexandera Selkirka tijekom četiri godine njegova života na otoku Aquas Buenas. Ta je studija rezultat istraživanja, uključujući i arheološka iskapanja na spomenutom otoku, Japanca Daisuke Takahashi i škotskog arheologa dr. Davida Caldwella. Po zanimanju politolog, Daisuke Takahashi (41) je kao strastveni poklonik romana “Robinson Crusoe” 2005. dobio sredstva National Geographic Society kako bi istražio život Alexandera Selkirka na otoku Aquas Buenas.
Zanimljiva ekspedicija
Budući da je u svojoj ekspediciji trebao i arheologa, Takahashi se obratio dr. Davidu Caldwellu (57) iz Škotskog nacionalnog muzeja u Edinbourghu gdje se čuvaju dva predmeta koja su pripadala Selkirku: kalež i mornarska škrinja napravljena u Italiji. Stručnjak za škotsku povijest koji je glavninu vremena provodio u svom uredu, Caldwell je entuzijastički prihvatio poziv. Potraga za stvarnim Robinsonom počela je u škotskom gradiću Lower Lago gdje je 1676. rođen Alexander Selkirk. Njegov otac bio je obućar i štavilac kože. Alexander je kao tinejdžer bio neposlušan i svadljiv, a kao 17-godišnjak pobjegao je od kuće kako bi postao mornar, točnije gusar jer je na Mediteranu i Karibima sudjelovao u pljačkama španjolskih i francuskih brodova. Brzo je dogurao do pozicije navigatora, ali je zbog svog problematičnog temperamenta stalno upadao u nevolje. Naposljetku se pridružio pustolovu i gusaru Williamu Dampieru, kapetanu broda St. George. Selkirk je, međutim, bio mornar na Cinque Ports, galiji koja je pod vodstvom Thomasa Stradlinga plovila u pratnji St. Georgea.
Nenaseljeni arhipelag
Nakon jedne svađe Dampiera i Stradlinga, dva su se broda razdvojila, pa se galija Cinque Ports uputila u nenaseljeni arhipelag Juan Fernandez. Budući da je Selkirk sumnjao u sigurnost broda na kojem je plovio, počeo je nagovarati ostale mornare da se iskrcaju na nekom od otoka. Ubrzo se sukobio s kapetanom Stradlingom koji ga je 1704. iskrcao na napuštenom otoku. No Selkirkove sumnje u dotrajalost Cinque Ports pokazale su se ispravnima jer je brod s većinom posade ubrzo potonuo.
Kako bi rekonstruirali život Alexandera Selkirka na pustom otoku na kome je škotski gusar živio četiri godine i četiri mjeseca, Takahashi i Caldwell su se s nekolicinom suradnika uputili na otok Aquas Buenas, koji je čileanska vlada 1966. godine preimenovala u Robinson Crusoe Island. Iako se na taj način željelo privući turiste, otok je i danas mirno mjesto za život, a nastanjuje ga oko 600 mještana koji se uglavnom bave ribolovom. Otok nema ni bara ni restorana, a ponekad se na njemu zaustavi pokoji cruiser.
Skrovište od Španjolaca
Takahashi je nekoliko puta već boravio na otoku te je pronašao jednu lokaciju za koju je pretpostavljao da bi to mogao biti brodolomčev logor. Riječ je o obronku vulkanskog brda 300 metara iznad morske razine s kojega se pruža pogled na plažu dok se u blizini nalazi izvor pitke vode. Skrovito mjesto moglo je biti idealno sklonište jer je život na plaži bio isuviše opasan zbog španjolskih gusara koji su povremeno navraćali na otok. Istraživači su tijekom iskapanja otkrili dva ognjišta, ostatke kostiju te rupe u zemlji. Caldwell smatra da je Selkirk imao sva skrovišta koja su međusobno bila povezana. Zatim su istraživači otkrili najstroži dokaz Selkirkove prisutnosti: uglati, brončani komad dužine 1,6 centimetara koji je služio kao alat. Metalurške su analize pokazale da taj komadić bronze potječe iz Cornwalla.
“Ta vrsta jakog dokaza rijetko se sreće u arheologiji”, izjavio je dr. Caldwell za njemački magazin Speiegel koji je u jednom od posljednjih brojeva objavio priču o stvarnom Robinsonu.
Borba za život
Caldwell tvrdi da je prvih osam mjeseci boravka na otoku za Selkirka bilo vrlo teško jer se borio za golo preživljavanje. No s vremenom je Aquas Buenas prilagodio sebi i učinio ga ugodnim mjestom za život. Na ruku mu je išla blaga klima koja na otoku vlada tijekom cijele godine, a nije bilo ni opasnih životinja ni zmija otrovnica. Na raspolaganju je imao obilje pitke vode, a hranio se ribama i rakovima te jestivim biljkama poput divljih bobica i tropske inačice. Španjolski su osvajači još 1575. godine na otoku naselili mačke i štakore. Brodlomac je vjerojatno u svom skloništu živio s nekoliko mački koje su ga čuvale od štakora koji su nadirali noću. Kako je među malobrojnim predmetima koje je sa sobom ponio s broda Cinque Ports bila i Biblija, svoju potrebu za komunikacijom zadovoljavao je njezinim čitanjem, molitvama, meditacijama i pjevanjem psalama.
Nije bilo Petka
Iako se u Defoeovu romanu pojavljuje Petko, divljak kome je Robinson Crusoe spasio život, Caldwell smatra da je taj lik izmišljen za potrebe romana.
Naposljetku, 2. veljače 1709. godine na otok Aquas Buenas pristao je engleski gusarski brod Duke kojim je zapovijedao kapetan Woodes Rogers. Iako je čupavi i zarasli Selkirk izgledao kao divljak, bio je mnogo boljeg zdravlja nego “Dukeovi” mornari koji su patili od skorbuta. Selkirk se pridružio posadi broda Duke, a prvih mjeseci nakon odlaska s otoka nije podnosio rum, koji je nekad pio u velikim količinama, niti je podnosio obuću. Iduće tri godine Selkirk je gusario, a zatim se krajem 1711. vratio u Englesku gdje se oženio 16-godišnjom mljekaricom.
No nije bio sretan životom u civiliziranom svijetu, a vrijeme je provodio besposličareći po pubovima gdje je za hranu i piće pričao svoje dogodovštine iz divljine. Caldwell smatra da je u nekom od pubova Selkirk sreo Daniela Defoa kojega je uzbudljivo svjedočanstvo inspiriralo za roman “Robinson Crusoe” objavljen 1719. godine. Selkirk je u Škotskoj izdržao godinu dana, a zatim se opet pridružio gusarima. Umro je 1721. godine od žute groznice u 45. godini dok je plovio blizu zapadne Afrike, a njegovo je tijelo bačeno u more. Iako su Takahashi i Caldwell vrlo uspješno rekonstruirali život stvarnog Robinsona Crusoea, ostao je još jedan misterij. Selkirk je na pustom otoku pisao dnevnik koji je nakon gusarove smrti ostao u rukama njegove udovice. No nitko ne zna što se dogodilo s dnevnikom.
Caldwell smatra da ga je žena prodala Vojvodi od Hamiltona, najbogatijem čovjeku u tadašnjoj Škotskoj. Kada je njegovim nasljednicima u 19. stoljeću ponestalo novca, prodali su gusareve zapise na aukciji Christie’s u Londonu. Caldwell tvrdi da je najveći kupac na aukcijama u to doba bio nastajući njemački imperij i da se dnevnik stvarnog Robinsona Crusoa nalazi negdje u Berlinu. Ostalo je još da se to i dokaže.
Roman za sva vremena
Nadam se da ste se čitajući ove retke vratili u idilično doba djetinjstva kada ste uživali u pustolovnom romanu “Robinson Crusoe” Daniela Defoa. Priča o životu Robinsona Crusoa, koji je ostvarivši svoj san da postane moreplovac na putu doživio brodolom, a valovi su ga bacili na nestanjeni otok, već 300 godina oduševljava mlade čitatelje u cijelom svijetu. Ime Robinson Crusoe već odavno je sinonim za pustinjaka koji živi na pustom i egzotičnom mjestu. O bradatom pustinjaku i njegovu “divljem” prijatelju Petku snimljeno je i nekoliko filmova, uključujući onaj iz 1954. intelektualističkog španjolskog redatelja Louisa Bunuela, dok su se u ulozi Robinsona okušali nekad slavni Peter O’Toole te danas planetarno popularni Pierce Brosnan. No tko je bio stvarni Robinson Crusoe? Povjesničari već dugo znaju da je engleskom piscu Danielu Defou (1660.-1731.) kao inspiracija za roman poslužio mornar Alexander Selkirk, no sve donedavno nije se mnogo znalo o tom škotskom pustolovu koji je prije 300 godina nađen na pustom otoku u Južnom Pacifiku i postao Robinson Crusoe. Nedavno je, međutim, časopis Post-Medieval Archeology objavio prvu studiju koja pruža uvid u život Alexandera Selkirka tijekom četiri godine njegova života na otoku Aquas Buenas. Ta je studija rezultat istraživanja, uključujući i arheološka iskapanja na spomenutom otoku, Japanca Daisuke Takahashi i škotskog arheologa dr. Davida Caldwella. Po zanimanju politolog, Daisuke Takahashi (41) je kao strastveni poklonik romana “Robinson Crusoe” 2005. dobio sredstva National Geographic Society kako bi istražio život Alexandera Selkirka na otoku Aquas Buenas.
Zanimljiva ekspedicija
Budući da je u svojoj ekspediciji trebao i arheologa, Takahashi se obratio dr. Davidu Caldwellu (57) iz Škotskog nacionalnog muzeja u Edinbourghu gdje se čuvaju dva predmeta koja su pripadala Selkirku: kalež i mornarska škrinja napravljena u Italiji. Stručnjak za škotsku povijest koji je glavninu vremena provodio u svom uredu, Caldwell je entuzijastički prihvatio poziv. Potraga za stvarnim Robinsonom počela je u škotskom gradiću Lower Lago gdje je 1676. rođen Alexander Selkirk. Njegov otac bio je obućar i štavilac kože. Alexander je kao tinejdžer bio neposlušan i svadljiv, a kao 17-godišnjak pobjegao je od kuće kako bi postao mornar, točnije gusar jer je na Mediteranu i Karibima sudjelovao u pljačkama španjolskih i francuskih brodova. Brzo je dogurao do pozicije navigatora, ali je zbog svog problematičnog temperamenta stalno upadao u nevolje. Naposljetku se pridružio pustolovu i gusaru Williamu Dampieru, kapetanu broda St. George. Selkirk je, međutim, bio mornar na Cinque Ports, galiji koja je pod vodstvom Thomasa Stradlinga plovila u pratnji St. Georgea.
Nenaseljeni arhipelag
Nakon jedne svađe Dampiera i Stradlinga, dva su se broda razdvojila, pa se galija Cinque Ports uputila u nenaseljeni arhipelag Juan Fernandez. Budući da je Selkirk sumnjao u sigurnost broda na kojem je plovio, počeo je nagovarati ostale mornare da se iskrcaju na nekom od otoka. Ubrzo se sukobio s kapetanom Stradlingom koji ga je 1704. iskrcao na napuštenom otoku. No Selkirkove sumnje u dotrajalost Cinque Ports pokazale su se ispravnima jer je brod s većinom posade ubrzo potonuo.Kako bi rekonstruirali život Alexandera Selkirka na pustom otoku na kome je škotski gusar živio četiri godine i četiri mjeseca, Takahashi i Caldwell su se s nekolicinom suradnika uputili na otok Aquas Buenas, koji je čileanska vlada 1966. godine preimenovala u Robinson Crusoe Island. Iako se na taj način željelo privući turiste, otok je i danas mirno mjesto za život, a nastanjuje ga oko 600 mještana koji se uglavnom bave ribolovom. Otok nema ni bara ni restorana, a ponekad se na njemu zaustavi pokoji cruiser.
Skrovište od Španjolaca
Takahashi je nekoliko puta već boravio na otoku te je pronašao jednu lokaciju za koju je pretpostavljao da bi to mogao biti brodolomčev logor. Riječ je o obronku vulkanskog brda 300 metara iznad morske razine s kojega se pruža pogled na plažu dok se u blizini nalazi izvor pitke vode. Skrovito mjesto moglo je biti idealno sklonište jer je život na plaži bio isuviše opasan zbog španjolskih gusara koji su povremeno navraćali na otok. Istraživači su tijekom iskapanja otkrili dva ognjišta, ostatke kostiju te rupe u zemlji. Caldwell smatra da je Selkirk imao sva skrovišta koja su međusobno bila povezana. Zatim su istraživači otkrili najstroži dokaz Selkirkove prisutnosti: uglati, brončani komad dužine 1,6 centimetara koji je služio kao alat. Metalurške su analize pokazale da taj komadić bronze potječe iz Cornwalla.
“Ta vrsta jakog dokaza rijetko se sreće u arheologiji”, izjavio je dr. Caldwell za njemački magazin Speiegel koji je u jednom od posljednjih brojeva objavio priču o stvarnom Robinsonu.
Borba za život
Caldwell tvrdi da je prvih osam mjeseci boravka na otoku za Selkirka bilo vrlo teško jer se borio za golo preživljavanje. No s vremenom je Aquas Buenas prilagodio sebi i učinio ga ugodnim mjestom za život. Na ruku mu je išla blaga klima koja na otoku vlada tijekom cijele godine, a nije bilo ni opasnih životinja ni zmija otrovnica. Na raspolaganju je imao obilje pitke vode, a hranio se ribama i rakovima te jestivim biljkama poput divljih bobica i tropske inačice. Španjolski su osvajači još 1575. godine na otoku naselili mačke i štakore. Brodlomac je vjerojatno u svom skloništu živio s nekoliko mački koje su ga čuvale od štakora koji su nadirali noću. Kako je među malobrojnim predmetima koje je sa sobom ponio s broda Cinque Ports bila i Biblija, svoju potrebu za komunikacijom zadovoljavao je njezinim čitanjem, molitvama, meditacijama i pjevanjem psalama.
Nije bilo Petka
Iako se u Defoeovu romanu pojavljuje Petko, divljak kome je Robinson Crusoe spasio život, Caldwell smatra da je taj lik izmišljen za potrebe romana.
Naposljetku, 2. veljače 1709. godine na otok Aquas Buenas pristao je engleski gusarski brod Duke kojim je zapovijedao kapetan Woodes Rogers. Iako je čupavi i zarasli Selkirk izgledao kao divljak, bio je mnogo boljeg zdravlja nego “Dukeovi” mornari koji su patili od skorbuta. Selkirk se pridružio posadi broda Duke, a prvih mjeseci nakon odlaska s otoka nije podnosio rum, koji je nekad pio u velikim količinama, niti je podnosio obuću. Iduće tri godine Selkirk je gusario, a zatim se krajem 1711. vratio u Englesku gdje se oženio 16-godišnjom mljekaricom.
No nije bio sretan životom u civiliziranom svijetu, a vrijeme je provodio besposličareći po pubovima gdje je za hranu i piće pričao svoje dogodovštine iz divljine. Caldwell smatra da je u nekom od pubova Selkirk sreo Daniela Defoa kojega je uzbudljivo svjedočanstvo inspiriralo za roman “Robinson Crusoe” objavljen 1719. godine. Selkirk je u Škotskoj izdržao godinu dana, a zatim se opet pridružio gusarima. Umro je 1721. godine od žute groznice u 45. godini dok je plovio blizu zapadne Afrike, a njegovo je tijelo bačeno u more. Iako su Takahashi i Caldwell vrlo uspješno rekonstruirali život stvarnog Robinsona Crusoea, ostao je još jedan misterij. Selkirk je na pustom otoku pisao dnevnik koji je nakon gusarove smrti ostao u rukama njegove udovice. No nitko ne zna što se dogodilo s dnevnikom.
Caldwell smatra da ga je žena prodala Vojvodi od Hamiltona, najbogatijem čovjeku u tadašnjoj Škotskoj. Kada je njegovim nasljednicima u 19. stoljeću ponestalo novca, prodali su gusareve zapise na aukciji Christie’s u Londonu. Caldwell tvrdi da je najveći kupac na aukcijama u to doba bio nastajući njemački imperij i da se dnevnik stvarnog Robinsona Crusoa nalazi negdje u Berlinu. Ostalo je još da se to i dokaže.
bglavac
irida
