Riječ »ja« utjelovljuje najveću pogrešku i najdublju istinu, ovisno o tomekako je koristimo. U uobičajenoj upotrebi nije samo jedna od najčešćekorištenih riječi u jeziku (zajedno s ostalim povezanim riječima »mene«,»moje«, »meni« i »sa mnom«), nego je i jedna od riječi koje najviše navodena pogrešne zaključke. U običnoj, svakodnevnoj upotrebi »ja« utjelovljuje praiskonsku pogrešku, pogrešno shvaćanje čovjekove osobnosti, prividan dojam identiteta. To je ego.

O tome prividnom dojmu vlastitoga identiteta Albert Einstein je, sa svojim dubokim uvidima ne samo napodručju prostora i vremena, nego i na području ljudske naravi, govorio kao o »optičkom prividu svijesti«. Prividno ja tada postaje temeljsvih daljnjih tumačenja, bolje rečeno pogrešnih tumačenja stvarnosti,svih misaonih procesa, međuodnosa i odnosa. Vaša stvarnost postaje odraz izvornog privida. Dobro je ako privid možete prepoznati kao privid, jer se on tada rastvara. Prepoznavanje privida dovodi do njegova okončanja. Opstanak mu ovisi o vašem pogrešnom uvjerenju da je stvaran.

Kad spoznate tko niste, stvarnost onoga što jeste sama se pojavljuje. To se događadok polagano i pažljivo čitate ovo i sljedeće poglavlje, koja govore osvojstvima lažnoga ja, ega. Kakva je, dakle, narav toga prividnoga ja? Vi niste ono na što uobičajeno mislite govoreći »ja«. Zbog čudovišnog čina umanjivanja beskonačna dubina vaše osobnosti pogrešno je poistovjećena sa zvukom koji stvaraju glasnice ili s mišlju o »ja« u vašem umu i o svemu onome sa čime poistovjećujete to »ja«. Na što se, dakle, odnose uobičajeno»ja« te s njime povezani »meni«, »mene«, »moje« i »sa mnom«?

Kad maleno dijete nauči da je skup zvukova koji proizvode glasniceroditelja njegovo ime, tada tu riječ, koja u umu postaje misao, počinje   Ego: trenutačno stanje čovječanstva 25 izjednačavati sa svojom osobnošću. Na tom stupnju neka djeca o sebigovore u trećem licu. »Johnny je gladan«. Uskoro nauče čarobnu riječ »ja«i izjednačavaju je sa svojim imenom, koje su već poistovjetili s vlastitomosobnošću. Tada dolaze druge misli i stapaju se s izvornom mišlju o »ja«.Sljedeći su korak misli o meni i o mojem, koje označavaju ono što je naneki način dio toga »ja«. Tu je riječ o poistovjećivanju s predmetima,što znači da stvarima, ali u konačnici mislima koje predstavljaju stvari,pridajemo osjećaj vlastitoga ja, zbog čega iz njih crpimo osjećaj identiteta.

Kad se »moja« igračka razbije ili mi je netko oduzme, javlja se dubokapatnja. Ne zbog nekakve bitne vrijednosti te igračke, jer će dijete uskoroizgubiti zanimanje za nju i zamijenit će je drugim igračkama i drugim predmetima, nego zbog pomisli na »moje«. Igračka postaje dio djetetovog osjećaja vlastite osobnosti, vlastitoga »ja« koje se razvija.Dok dijete odrasta, izvorna misao o »ja« privlači druge misli: poistovjećuje se sa spolom, vlastitim stvarima, tijelom doživljenim osjetilima, snacionalnošću, rasom, religijom, zvanjem.

Druge stvari s kojima se »ja«poistovjećuje su uloge - majke, oca, supruga, supruge i slično - nagomilano znanje ili mišljenja, sklonosti i nesklonosti, a također i stvari kojesu se »meni« dogodile u prošlosti, a uspomene na te događaje su mislikoje dodatno definiraju moj dojam o sebi u obliku »mene i moje priče«.To su samo neke od stvari iz kojih ljudi crpe osjećaj vlastitog identiteta.U konačnici to su samo misli koje na okupu jedva drži činjenica da suprožete osjećajem mojega ja.

Ta je misaona tvorevina ono na što uobičajeno mislimo kad kažemo »ja«. Preciznije rečeno, najčešće to nistevi koji govorite kad kažete ili mislite »ja«, nego jedan vid te misaonetvorevine, egoistično ja. Kad se probudite, i dalje ćete koristiti riječ »ja«,ali će ona potjecati s mnogo veće dubine, iz vaše nutrine.Većina ljudi još je posve poistovjećena s beskonačnom bujicom misli,s kompulzivnim razmišljanjem, koje je uglavnom besmisleno i stalnose ponavlja. Za njih ne postoji »ja« koje bi bilo odvojeno od misaonihprocesa i emocija koje ih prate. To je značenje duhovne nesvjesnosti.

Kad im kažete da glas u njihovoj glavi nikada ne prestaje govoriti,pitaju: »Kakav glas?«, ili ljutito poriču njegovo postojanje, iako je todakako zaista glas, mislilac, nezamijećeni um. Njega bismo gotovomogli smatrati bićem koje je opsjednulo čovjeka. Neki ljudi nikada ne zaboravljaju prvu nit koju su odvojili od svojih misli i tako nakratko iskusili pomak u identitetu zbog kojega su shvatili da nisu samo sadržaj vlastita uma, nego svijest u pozadini. Kod drugih se to događa tako neprimjetno da jedva i zapaze bujicu radostii unutarnjeg mira, ne znajući zbog čega se tako osjećaju.

http://www.scribd.com/doc/130890483/67/NOVA-ZEMLJA