Zainteresirani suputnik [ 19.3.2012 ] Autor: vlč. Andrija Vrane Dvojici utučenih i razočaranih učenika nad putu u Emaus pridružio se Isus kao suputnik. Tako piše sv. Luka u 24. poglavlju svoga evanđelja. No oni ni izdaleka nisu slutili da je to Isus. Nikad čovjek ne zna da nije u onome koji mu se približio zapravo Isus. Ta Isus je izgledao onako – kao svaki drugi čovjek. I još ih je upitao, kakve to razgovore vode. Bili su umorni, potišteni, razočarani. Ne bi bilo čudo da se stranac udaljio, nakon što je čuo njihov odgovor: 'Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?' To je odgovor koji nosi poruku okrivljavanja i tada često nastaje prekid komunikacije. No Stranac, poznavajući ih – iako ne i oni Njega – nastavlja, iako je odbijen. 'Što to?' – pita ih. Osjetili su oni u tom pitanju njegov interes za njih i razgalili mu svoju dušu. Ispripovjedili su što ih tišti. Njegova zainteresiranost otupjela je njihovu napetost i smanjila umor. On ih sluša, ne prekida ih, pušta da se izreknu do kraja. Put je bio dug i davao je priliku za razgovor. I kad su izrekli sebe, tek tada Isus preuzima riječ. Kako je važno moći se izreći, da bi mogli slušati Isusa. A on uvijek povezuje korijene sa stvarnošću. Tumačio im je iz Pisma sve što u njemu stoji o Mesiji, ne gubeći iz vida njihovu situaciju. Dotaknuo je njihove gubitke, gubitak najvoljenije osobe za koga su odlučili žrtvovati svoj život, njihovu izgubljenost. Nije to zaobišao. Kao da je u njima gledao nas i naše gubitke – i na osobnom planu: djeteta, supruga, zdravlja, radnog mjesta, sigurnosti, a na društvenom planu možda uskoro i suvereniteta. I mi možemo, poput učenika, početi žalovati i vratiti se u svoje selo, u dom koji više i ne bi bio dom, ako bi bio ispunjen nevoljkošću i ogorčenošću. Što nam je činiti s obzirom na ove gubitke? Najvažnije je uočiti ih. Ignorirati ih, ili okrivljivati nekog, to najčešće činimo. No postoji i druga mogućnost: dopustiti da naši gubici stave u pitanje naš osjećaj vlastite sigurnosti i otvore nam oči za bolnu istinu da smo lomljiva bića koja žive u neizvjesnosti. Dopustimo li i tu bol, naša će se unutarnje oko otvoriti za situacije u kojima su gubici prevladani, bolesti prevladane, a nesreće riješene na drugi način. I usred ovog neizmjernog trpljenja može se nazrijeti iznenađujući glas: 'Blago ožalošćenima, oni će se utješiti.' Da, to je novost: u našoj dubokoj žalosti krije se blagoslov. Blaženi će biti ne oni koji tješe, nego ožalošćeni. Ispod svih naših suza krije se dar. Usred naših jadikovki javlja se pjesma zahvalnosti. Da, mi možemo odabrati: ili srdžbu ili zahvalnost. Srdžba drži čovjeka ukočenim, ojađenim, a zahvalnost omogućuje kreativnost. Ona otvara oči da vidimo što sve imamo, a da nismo kupili. Otvara oči za sagledavanje Božjeg vodstva, a time i nove sigurnosti i predanja u vršenje Njegove volje. A znamo da Njegova volja nije ništa drugo nego Njegovo voljenje. U takvom ozračju mogu se onda sagledati i vlastiti propusti i krivnje, ali i preuzeti odgovornost za ono što dolazi. Kad bismo samo ostali u svom jadanju, ne bismo izašli iz utučenosti. Isusov oštar prijekor: 'O bezumni i spora srca da vjerujete što su proroci pisali. Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi? – trgnuo ih je od jadanja i okrivljivanja i omogućio im dublje sagledavanje vodstva Božjeg koje vodi i preko gubitaka u novi život. Kad su došli do svojih kuća, vjerojatno su zato i pozvali stranca da s njima večera. A On ih je, lomeći kruh, nagradio otkrićem: 'Ja sam od sada u vama, ne trebate me više gledati fizički', i radost se vratila. Otrčali su javiti svojima da su Ga sreli, a oni pak rekoše njima: 'Da, živ je'. I započeli su novi život, pa je to iskustvo došlo i do nas. On je kadar omogućiti kvalitetniji život, kojega ne može ugroziti nikakav gubitak ni bolest, pa ni sama smrt. Da, u nadi, kako kaže sv. Pavao, već smo dionici takvog života!