Bacimo pogled na te dane koji su iza nas, otprilike za jednu godinu unazad. Ako nas pamćenje dosta dobro služi sa približnom točnošću možemo izbrojati one dane koje možemo opisati kao sretne, dane zadovoljstva ili jednostavno bezbrižne dane kojih se rado prisjećamo. Isto tako u našim životima skoro neizostavno ima i onih drugih, nesretnih, dana nezadovoljstva, dana brige i problema koji su nam tako dragi da bismo ih najradije zaboravili izbrisali kada bi to bilo moguće.

No svjesni smo da su i jedni i drugi, dani od kojih je složena naša jedinstvena i neponovljiva životna priča. Možemo li išta učiniti i tu životnu priču učiniti takvom da u njoj preovladavaju oni sretni dani. Ma sigurno je da bismo bili zadovoljni i da nisu toliko sretni, tek da budu bez nekih većih problema.
No koliko ste puta u životu bili u situaciji da ujutro ustanete zabrinuti i započnete dan noseći teško breme koje vas odmah na početku dana pritisne svom težinom i onda vas opterećuje cijeli dan.

Brinem se kako ću danas zubaru. Sigurno će mi izvaditi zub. Kako će mi dijete uraditi pismeni u školi? Što ako dobije lošu ocijenu? Što će biti sa majkom?J učer je dala krv na analizu? Što ako nalaz bude loš? I uvijek u takvim i sličnim situacijam to neminovno prognoziranje i strah od negativnog ishoda potpuno vas zaokuplja, opterećuje i mrcvari.
Tih nekoliko dana ste opterećivali i sebe i svoju okolinu, nekoliko dana umjesto u dobrom raspoloženju, proveli ste zamišljeni, bezvoljni, depresivni.

No ako bolje razmislimo i vratimo se za trenutak natrag analizirajući slične ili gotovo istovjetne situacije vidjeti ćemo da su najčešće naše strepnje od onog najgoreg bile nepotrebne, jer upravo se desilo suprotno. Zubar mi nije izvadio zub, dijete je u školi dobilo dobru ocjenu, majkin nalaz je u redu. Sretni ste i zadovoljni, ipak se sve sretno završilo. Odmah zaboravljate one tužne, ružne i depresivne dane. 

Ali kada pogledamo na kalendar, na količinu dana iza nas i obojimo zelenom bojom one sretne, a sivom bojom one loše, nesretne dane pa zatim se prisjetimo da li je naša briga bila uistinu potrebna s obzirom da je ishod bio pozitivan, jasno je da smo nažalost te dragocjene dane našeg jedinstvenog života nepotrebno obojili sivom bojom. Kako se nositi sa time. Možemo li biti tako hladni, tako bez osjećaja da se ne brinemo za naše najbliže. Da ne strahujemo za svoje zdravstveno, finacijsko ili neko drugo, životno važno stanje? Mnogi će reći da je to nemoguće. I sasvim su u pravu.

Mi moramo imati taj osjećaj brige za najbliže, za sebe, jer iz toga proizlazi odgovornost koja nas pokreće da određene neophodne stvari uradimo. Napravimo termin kod zubara, podsjetimo dijete da treba učiti, spremiti se za školu, odvesti majku ljekaru, u laboratorij za pretragu krvi. Sve to činimo podsticani osjećajem brige koji je u nama dijelom urođen, a dijelom ga stječemo tijekom života, odrastanja, također učeći i od roditelja i okoline.

To je dakle jasno i nesporno. Da bismo bili potpuna i kompletna osoba moramo posjedovati tu pozitivnu osobinu koju nazivamo brižnost. No kako se sa tim nositi da se istovremeno i brinemo, a da je broj onih sivih dana u našem životnom kalendaru što manji. Naravno svatko od nas želio bi u svom kalendaru imati što više zeleno obojenih, bezbrižnih dana, najbolje da budu svi zeleni.
Sigurno je da je to nemoguće. U toku ljudskog životnog vijeka nemoguće je izbjeći sivo obojene dana. Tu ne možemo ništa učiniti. Kad tad to se jednostavno svakom od nas dogodi. No možemo li uopće išta uraditi.
Odgovor je: Da! Možemo!

Možemo svjesno kontrolirati odnosno konkretno i svjesno smanjiti broj "sivih" dana, tako da se brinemo ZAISTA ONDA KADA SE DEFINITIVNO DOGODILO nešto što doista možemo nazvati lošim, što možemo nazvati nekada problemom nekada nevoljom, a nekada, nažalost i nesrećom.

Primjer:
Ako sam danas u ponedjeljak u 8 sati dobio termin kod zubara za petak u 8 sati TREBAO bih neizostavno pozitivno misliti.
Misliti dakle da će taj zub biti bezbolno popravljen. Ako u petak u 10 sati kod zubara zub bude bezbolno poravljen, naravno da ću biti sretan i zadovoljan. No šta ako bude ipak izvađen, možda i na bolan način. Jasno je da sam i u tom slučaju profitirao od takvog pozitivnog pristupa. Jer, ponedjeljak, utorak, srijedu, četvrtak i petak do 8 sati pošto sam u sve te dane bio "pozitivan", nisam se brinuo (jer nisam mislio da će zub biti izvađen) tada pripadaju u moje "zelene" dane.

Isto to možemo primjeniti i na primjer sa pismenim zadatkom moga djeteta, tako da se brinem tek od onog trenutka kada mi je dijete doista pokazalo lošu ocjenu tek od onda kada je iz laboratorija doista došao loš majčin nalaz. Jasno je da svo to vrijeme, (sate, dane, ponekad mjesece) do tog  momenta, ali doista bukvalno TOG MOMENTA, kada se doista, ali doista desi ono loše možemo imati u "zelenom".

I tad se moramo i trebamo brinuti, biti depresivni, nesretni, jer to je znak da fukncionira u nama u našem biću ta vrlo važna osobina: brižnost. I tako kada postavimo doista generalno svoj pogled, na raznorazne životne situacije iz kojih će sigurno proizaći, željeli mi to ili ne manji ili veći problemi koje nas očekuju u budućnosti, tako da neizostavno u svakoj, ali baš u svakoj situaciji, imamo pozitivan stav i nadamo se dobrom, najboljem rješenju problema, količina naših sivo obojenih dana biti će značajno umanjena.

Volio bih da ovaj moj prijedlog postavljanja prema životnim problemima doista ozbiljno shvatite i pokušate praktično primjeniti u svom svakidašnjem, jedinstvenom životu. U tome vam želim od srca potpuni uspjeh i dane u budućnosti u velikom, velikom broju obojene zelenom bojom. Svako dobro i sve najbolje!

Autor:Bruno Nikolic

http://nibruno.blog.hr