http://www.interijernet.hr/hr/hortikultura/

 

Ovo je razdoblje kad  čovjek  prestaje s nomadskim načinom života u kojem je lutao u potrazi za hranom. Gradnjom nastamba i naselja  ljudi započinju obrađivati tlo, uzgajaju domaće životinje i različite biljke koje im služe za prehranu ili izradu odjevnih predmeta. S početkom primjene primitivne tehnike u čovjekovu se životu pojavljuje i kategorija slobodnog vremena. Sada je čovjek u stanju sjesti i promatrati stvari oko sebe, primjećivati ljepotu nekih biljaka koje počinje saditi u druge dijelove vrta i tako nastaju dvije vrste vrtova: koristan i  ukrasni.

 

Tijekom povijesnih razdoblja vrtovi su bili izraz ljepote i spokoja ocrtavajući umjetnički okvir u kojem su narodi živjeli. Veliki ili mali, vrtovi su odraz povijesne stvarnosti vremena. Razvoj parkovne umjetnosti klasificiran je u nekoliko razdoblja: Robovlasničko  (4000. pr. K do pada Zapadnog rimskog carstva 476.) - to su vrtovi antičkoga svijeta. Razdoblje feudalizma (476. do Velike francuske revolucije 1789.) se dijeli na dva razdoblja: Srednji vijek ( V st. – XIII st.) i Renesansa (XIV st. – XVIII st.). Razdoblje kapitalizma (1789. – 1917.) u kojem su nastali pejzažni parkovi u Engleskoj, Europi i Rusiji. Moderno razdoblje traje do danas. Jedan od glavnih ciljeva oblikovanja parkova danas je razbijanje monotonije suvremene arhitekture u velikim gradskim naseljima, unošenje djelića prirode u stanove i kuće, da služi kao podsjetnik čovjeku da se nalazi u prostoru koji je ukrao prirodi, da zadovolji iskonsku čovjekovu potrebu za ostvarenjem kontakta sa stablom i grmom, da gleda kako trava niče i raste, da promatra kako maleni cvijet otvara svoje mirisne latice.

 

Da bi se sagradio park ili planirano uredila okućnica potrebno je poznavanje klimatskih uvjeta na predmetnoj lokaciji, koje su značajke tla, kakva je konfiguracija terena, potrebno je poznavanje biljaka i njihovih ukrasnih i bioloških karakteristika za svaku biljku zasebno, jer svaka od njih ima svoje potrebe za tlom, svijetlom, vlagom i sl. Moramo znati i kako će se taj prostor koristiti: ako se radi o gradskom parku potrebno je provesti određivanje zona i tematskih dijelova parka.

Oblikovanje vrta je rješavanje različitih logističkih poteškoća ali bez obzira koliko je ta faza posla važna ona nikada neće ponuditi ˝ono nešto˝što dobar vrt čini dobrim, onaj ˝tajni sastojak˝ koji djeluje na nas. To je stil vrta na koji utječe dio okoline u kojoj se vrt nalazi. I ta veza između vrta i njegovog okruženja u fizičkom i duhovnom smislu mora prožimati svaki korak u njegovom stvaranju. Prije početka  projektiranja bitno je odrediti budući stil tog prostora u izravnoj vezi s njegovom namjenom. Parkovni prostor je mjesto na kojem će se boraviti i provoditi jedan dio slobodnog vremena. Stoga je od presudne važnosti taj boravak iskoristiti za rekreaciju i odmor.

Određivanje stila budućeg vrta je odgovorna radnja s dugoročnim posljedicama. Ako odaberemo pogrešan izgled s pogrešnim rasporedom pojedinih sadržaja, sigurno ćemo odabrati i neodgovarajuće bilje. Ovakvi se promašaji osvete nakon nekoliko godina kada ustanovimo da se ne možemo kretati po svom vrtu onako kako smo zamišljali, kada nas pojedini dijelovi prostora iritiraju a da i ne znamo zbog čega se to događa. U ruralnim krajevima moramo odabrati izgradnju vrta u tradicijskom stilu, koji u sebi sadržava nacionalne i regionalne stilske značajke koje se rađaju iz okoline i dio su lokalnog okruženja. Ti su vrtovi uvjetovani geološkim značajkama područja  jer su stijene i različiti slojevi tla posljedica geoloških zbivanja i erozije. Ovi su čimbenici bitni za kasnija svojstva tla kao što je sposobnost prirodne odvodnje (propusnost) i zadržavanja vlage u tlu, svojstvo hranjivosti tla koje ovisi o sastavu biološkog supstrata, a u izravnoj je vezi s hranjivošću tla, te ovsi o kemijskom sastavu tla. Značajke krajolika uvjetovane su i konfiguracijom terena  tako da stil uređenja okoliša  ovisi u velikoj mjeri i o njoj. Povijesno razdoblje je uvjetovalo tradicijski pristup, ali danas je mnogo toga iz nekada tradicionalnog ustroja života promijenjeno. Stoga je bitno znati koje su nove smjernice u procjeni načela o uklapanju vrta u njegovo okruženje što je povezano s novim stupnjem ekološke svijesti. Ne manje važno je i umijeće vrtnog arhitekta da ukoliko ne može promijeniti neki nepovoljni detalj u perspektivi parka (ili vrta), element koji smeta svojom pojavom, koji se nameće u sliku okoliša (kao što to može biti industrijski dimnjak ili neka građevina koja se nije uklopila u okoliš na najsretniji način) da ga sakrije, da ga eliminira vizualno iz vizure.

Kada govorimo o temeljnim stilovima u vrtnom uređenju moramo se upoznati u nekoliko riječi sa svakim od njih:

- Formalni vrt – prostor takvog vrta je oblikovan prema klasičnim načelima geometrije. Tu su bitne proporcije – međusobni odnosi pojedinih elemenata vrta, a kompozicija je najčešće simetrična. Ovakav prostor odiše redom i smirenošću. Nastao u renesansnoj Italiji korišten je u svim velikim europskim dvorovima.

- Pejzažni stil – engleska vrtna umjetnost 18. stoljeća za svoj uzor koristi  prirodu, jer se  proširilo shvaćanje da je sva priroda vrt. Vrtovi za odmor i opuštanje otvoreni su prema prirodi a livade su dovedene do kuće u obliku velikih otvorenih travnjaka koji postaju okosnicu oko koje se formira novi krajolik šuma, vodenih površina i kipova, a sve osmišljeno igrom svjetlosti i sjena. Na početku razvoja toga stila korišteno je domaće bilje uzeto iz okolice, ali početkom 19. stoljeća dolazi do unosa egzotičnih vrsta bilja koje se uvozi.

- Ladanjski stil je pozvan da krajem 19. stoljeća sačuva od zaborava tradicijske vrijednosti i tehnike, a tipičan je po tome da uvodi cvjetne lijehe s prirodnim skladom boja i lisnih oblika. Primjećuje se sklad i podjednaku zastupljenost između korisnog i ukrasnog vrta. Dolaskom 20. stoljeća ljudi više ne raspolažu bogatstvom što rezultira jednostavnošću utemeljenu na masovnoj proizvodnji bez korištenja tradicijskih vještina.

- Suvremeni vrt je nastao u Americi početkom 20. stoljeća. Okosnicu tih vrtova čine javni prostori namijenjeni stalnoj uporabi i pružanju estetskog užitka. Najveći razvitak suvremenog načina planiranja započinje poslije II svjetskog rata u Engleskoj, a temelji se na funkciji i praktičnosti s ciljem omogućavanja aktivnosti i odmora a da se pritom izbjegne osno planiranje i monumentalno graditeljstvo. Ovim se načelima parkovna umjetnost rukovodi u osmišljavanju vrtova.

Nova svijest o prostoru utječe na brz razvoj teorija dizajna, jer se umjetničkim oblicima nastoji obuhvatiti i duh mjesta. Nakon otuđivanja od prirode na početku industrijskog doba, danas sve nas više zaokuplja traženje mjesta u prirodnom svijetu. Prije je bila uvriježena praksa slijepog oponašanja engleskih  vrtova širom svijeta sve dok svijest o raznolikosti prirodnih  značajki nije prevladala. Danas se u krajolike nastoji zasaditi  za teren i podneblje najprikladnije vrste bilja koje naglašavaju, a ne skrivaju  način života. Vrtlarstvo je jedna od najomiljenijih zanimacija, ali i to valja na najbolji način uklopiti u umjetnost oblikovanja vrta. Stoga je potrebno steći neophodno znanje koje je prilično kompleksno, a čine ga spoznaje o klimi, vegetaciji, načelima oblikovanja (kompozicija, proporcije, raspored objekata  i sl.) i sposobnost  predvidjeti kako će novouređeni prostor izgledati za desetak godina kada se zasađeno bilje razraste. Potrebno je znati sagledati prostor u cjelini, a potom ga prilagoditi potrebama korisnicima.

Klima je jedan od najvažnijih čimbenika u osmišljavanju vrta jer biljke najbolje izgledaju kada su u skladu s klimatskim uvjetima na području na kojem se nalaze i kao najbolje prilagođene svom staništu s njime se stilski slažu. Da bi planirali uspješan sklad bilja moramo uzeti u obzir da svaki vrt ima svoju mikroklimu, koja ovisi o mnogim faktorima. Položaj, izloženost, vjetrovi, nadmorska visina i topografija čimbenici su koje valja uzeti u obzir. U gradovima, temperature su više nego u okolnim područjima, a  količina padalina je smanjena zbog izgrađenosti. Vegetacija ovisi o nadmorskoj visini i vrsti tla, te o klimatskoj zoni.

Oblikovanje prostora je slijedeći korak koji može stvoriti rajski vrt ili upropastiti prostor. Pri oblikovanju  treba i nešto znanja iz  likovne umjetnosti – usklađivanje oblika i njihove visine u kompoziciji prostora, komponiranje boja biljnih vrsta u skladu s njegovim vremenom cvatnje, oblikovanje različitih perspektiva s obzirom na točku promatranja pojedinih dijelova vrta, osiguravanje logične komunikacije u svim dijelovima prostora  i sl.  

Iz toga proizlazi zaključak da je dizajniranje prostora u kojem živimo vrlo ozbiljan i odgovoran posao. Loše, nestručno oblikovani prostor može nas deprimirati i unazaditi naš život, dok nas dobro dizajnirano okruženje može nadahnuti i učiniti nas sretnijima. To se postiže postoji jasna predodžba o tome kakav vrt želimo i s kakvim će se materijalima to postići. Najbitnija je primjena živog biljnog materijala koji dodaje i treću dimenziju u izgledu vrta. Sadnja je ta koja daje obujam a on određuje pozitivne i negativne oblike te otvorene prostore. Bitno je ne pretjerati i ne zagušiti i pretrpati prostor. Otvorene površine imaju bitnu funkciju  pri kretanju zračnih masa, što je važno da se osigura prozračivanje prostora. Važni su i arhitektonski elementi, koji ulaze u prostor. Uz zgradu kuće važne su staze i elementi od kojih su sagrađene, tu su stube u vrtu, zidići – potporni ili ukrasni, pergole, sjenice, razni oblici potpornja za penjačice, zeleni tuneli, jezerca, fontane, klupe, razni ukrasni elementi, hranilice za ptice, pa čak i poštanski sandučić može biti dekorativni element.

Ovdje smo opisali jedan mali dio elemenata koji se moraju poznavati kako bi uspješno uredili svoj  okoliš i učinili ga produžetkom našeg stambenog prostora.

Autor: Emilija Leopold, dipl. ing. arh.

Preuzeto iz časopisa "Građenje i opremanje"