Posljednjih dana naši se političari i estradni menađeri razbacuju riječima mržnje kao da je to normalno u jednoj civiliziranoj zemlji. U redu, možda nismo baš najciviliziraniji, ali zar nitko ne zna stati na loptu (valjda se taj izraz može koristiti u zemlji gdje je nogomet važniji od kulture), i prije nego li reče koju glupost malo razmisli.
Ponovno objavljujem ovu kratku priču koju sam više puta čuo od poznatog Budističkog učitelja Jacka Kornfielda, i koja se može primijeniti i kod nas. Ukoliko mržnju ne zaustavimo, ona eskalira i potiče drugu mržnju. I tako unedogled. Život za životom, generacija za generacijom. Sve dok netko ne stane i promijeni tu negativnu energiju u nešto dobro. U ljubav na primjer.
Na žalost, naša generacija je već osjetila što znači mrziti u praksi. Bilo bi dobro da buduće generacije pamte nas po nečemu sasvim drugačijim. Po dobroti, ljubavi, ili barem toleranciji.
Hvala.

Jack Kornfield
Ova istinita priča se dogodila u Tajlandu, u izbjegličkom kampu gdje su se smjestili izbjeglice iz Kambođe. Za vrijeme krvavog sukoba sedamdesetih godina, kada su Crveni Kmeri ubili gotovo četvrtinu stanovništva, stotine tisuća ljudi je spas potražilo u susjednim zemljama. Ali i u kampovima nije bilo mira. Tu su se nalazile razne političke skupine koje su se borile za dominaciju među obespravljenim ljudima.
Maha Ghosananda, budistički učitelj iz Kambođe, je dobio dozvolu da otvori hram u središtu jednog kampa gdje je boravilo 50 000 ljudi u svojim šatorima, gotovo bez vode i sa vrlo malo hrane. Kada su Crveni Kmeri saznali da se otvara Budistički hram obznanili su da će svatko tko dođe na otvaranje biti ili ubijen ili protjeran natrag u Kambođu.
Tako se zbog prijetnji nije znalo da li će itko doći. Ali Maha Ghosananda je bio izuzetno hrabar učitelj sa puno ljubavi prema drugima. Bio je spreman i umrijeti – većina njegove obitelji je već bila ubijena, kao i brojni članovi samostana.
Tako se uputio po kampu zvoneći i pozivajući ljude da dođu na otvorenje hrama napravljenog od bambusa. Uskoro je pola kampa došla pred hram. 25 000 ljudi. On je sjeo u središte prašnjavog kampa gledajući u lica tih ljudi. Uplašenih i obespravljenih. Nije bilo čovjeka tko nije izgubio bar nekoliko članova obitelji.
Pomislio sam: „Što on može reći tim ljudima koji su izgubili toliko mnogo u svom životu?“ On je sklopio ruke i započeo mantrati riječi koje ti ljudi posljednjih osam godina nisu čuli. Sa prekrasnim glasom je izgovarao stihove koje je izrekao Buda:

Mržnja se ne uklanja mržnjom, već samo ljubavlju. To je zakon vječan i nepromjenjiv.

Uskoro je svih 25 000 ljudi ponavljalo za njim: Mržnja se ne uklanja mržnjom, već samo ljubavlju. To je zakon vječan i nepromjenjiv.

Tako je desegao istinu koja je bila veća od njihove tuge. Da, postoji uništenje; da, postoji ubijanje, ali ipak, ne postoji kraj tomu bez ljubavi.