Jednom su dva pustinjaka sjedila uz vatru s opatom Poemonom. Dugo su šutjeli gledajući igru plamenova. Napokon jedan od dvojice pustinjaka, gledajući kako vatra izjeda drvo i pretvara ga u pepeo, reče:
"Znam jednog pustinjaka koji je veliki svetac. On svom dušom mrzi na zlo tako da se ono pod vatrom njegove mržnje pretvara u pepeo poput ovog razgorjelog drva.
"Što misliš pod time da on mrzi zlo", upita ga Opat pogledavši ga ispod oka.
Ovaj vidjevši Opatov ozbiljni pogled pogne glavu i stade misliti. Nasta šutnja. Nakon nekog vremena reče:
"Ne znam, Oče, što to znači mrziti zlo. Zaista ne znam. Reci mi, Oče, što to znači mrziti zlo?"
Opat Poemon ga ponovno pogleda i reče:
"Onaj čovjek mrzi zlo, koji mrzi svoje vlastite grijehe i gleda na svakoga brata kao na sveca i ljubi ga kao sveca."
Biti čovjek. Vrlo teško u ljudima primijetimo dobro, a kamo li da ih gledamo kao svece.
Godinama razvijamo osjećaj za tuđe propuste i mane pod krinkom zabrinutosti za opće dobro. Namjesto da gledamo prema sebi, mi promatramo druge.
Stara je, čak već izlizana, istina: 'Ako hoćeš mijenjati svijet promijeni samoga sebe'. Iako obično pristajemo uz ovu istinu, u praksi je rijetko kada uspijevamo primjeniti. To je upravo stoga što se ne poznajemo.
Moramo upoznati same sebe kako bi smo uopće imali ideju što to trebamo mijenjati. Mučan je to posao i vrlo je malo ljudi koji to iskreno žele. Čini nam se kako je lakše i bolje za nas osjećati se ispravnima, poštenima i dobrima, a u svijetu, drugima i okolnostima tražiti krivce.