znaš li ono.... kad osjećaš ljubav tako jako da boli jer ne znaš što bi.... i kako je izraziti....
kad sve čime raspolažeš da iskažeš osjećaje, sve to je premalo.... odjednom su nedovoljni i pogledi i ruke i zagrljaj.... znaš ono.... kad zagrljaj ma kako bio snažan nije dovoljan, kad nekoga stisneš tako intenzivno kao da se otapaš, nestaješ.... i opet nije dovoljno....
zastrašujuće.... jer nemamo kontrolu nad osjećajima.... naš izraz je ništa u odnosu na ono što oni jesu.... na granici ludila.... sviđa nam se to.... toliko čak da smo i spremni poludjeti sasvim.... pa što bude....
to je ona topla plima od nečega što smo davno zatomili.... i samo je pitanje trenutka kada će buknuti.... nezaustavljivo i nepovratno.
ta nepovratnost se ne uklapa u naš koncept neovisnosti i snage.
u svojim potajnim strahovanjima ili najgorim noćnim morama, vidimo se u trenucima prirodnih ili osobnih katastrofa kako izbezumljeni tražimo svoje najmilije.... i shvatimo koliko se užasno bojimo i brinemo za njih. i tko su oni nama najbliži, oni za koje se prema ugovorima naših duša osjećamo odgovorni.
rodiš djecu i pustiš ih u taj svijet.... još malene i nezaštićene. drugačije ne ide.
čudimo se sami sebi kako smo istovremeno i hrabri pred saznanjem o svim opasnostima i izazovima.... i kako uspijevamo ignorirati taj nevjerojatni teret roditeljske odgovornosti i brige....
teško je, ako je uopće moguće suosjećati sa nemilosrdnim i bezosjećajnim pojedincima i grupama.... čak su i mnoge filozofije o čovjeku, o ljubavi i strahu, o egu i duši, postale otrcane.
jednako teško je gledati koliko se djece i dalje rađa na ovoj Kugli s predodređenjem da pate u nedostatku onog najosnovnijeg koje već fali njihovim roditeljima.... i prije nego ta djeca ugledaju lica njihova....
onda čujem pretužnu priču o čovjeku koji je svoju trogodišnju djevojčicu dao na udomljavanje jer nije imao uvjete i sada plače jer želio bi je vratiti natrag, ali i dalje nema uvjete.... ipak, tu su dobri ljudi koji će mu pomoći.
i čujem drugu priču o mladiću sa down-sindromom (ali ne pati zbog toga) koji je negdje otvorio restoran. na ulazu svim svojim gostima poklanja zagrljaj kao znak da je svaki čovjek jednako vrijedan, bez iznimke.... jer to je dio usluge.
pa se pitam.... zašto ne možemo biti ili samo veličanstveni i dobri ili samo odvratni i okrutni, da se konačno mogu odlučiti da li, i koliko i kome sebe da dam u ovom svijetu.
Upisao:
OBJAVLJENO:
PROČITANO
417
OD 14.01.2018.PUTA