.. Psihijatri ludilo dijagnosticiraju kod nekih psihičkih bolesti.međutim, u javnosti se znatno češće govori o slučajevima posve normalnoga ludila. Time se ne misli na psihičke bolesti, nego na raznorazne neobične pojave o kojima neprekidno izvješćuju masovni mediji. Posljedice toga posve normalnog ludila daleko su katastrofalnije od bezazlenih nebuloza shizofrenika iz susjedstva. To svakodnevno, neskriveno ludilo neosporno dokazuje uznemi rujuću tezu ove knjige: problem su normalni ljudi! 1. Posve normalno ludilo Hitler, Staljin i istraživanje mozga Je li Hitler bio lud? Mnogi ljudi nimalo ne sumnjaju u odgovor na to pitanje. Taj masovni ubojica takva kalibra morao je biti poremćen! Istina, nije normalno pokrenuti svjetski rat i provoditi genocid. Ali je li to nužno znak bolesti? Nipošto! Naime, kad bi bilo tako, ljude poput Hitlera možda bismo čak morali proglasiti neuračunljvima, to bi značilo da ne mogu odgovarati za svoja zlodjela. Koliko nam je poznato, samo je jedan jedini psihijatar vidio Hitlera izbliza. Bio je to Karl Willmanns, kasniji predstojnik Katedre za psihijatriju u Heidelbergu. Međutim, Hitlera nikada nijedan ozbiljan psihijatar nije ni iz daljine proglasio neuračunljivim. On je nedvojbeno bio čudovišna pojava: njegova mržnja, agresivnost i destruktivnost nisu imale granica, ali bolestan ipak nije bio. Onaj tko tvrdi da je Adolf Hitler bio bolestan banalizira jezovitost povijesne kata­ strofe koja se vezuje uz njegovo ime. To bi značilo da je on samo trebao biti podvrgnut dobrom psihijatrijskom liječenju i cijeli bi se problem riješio na opće zadovoljstvo. Smrt milijuna ljudi moglo se, dakle, spriječiti da je jednom psihički bolesnom minhenskom slikaru propisano malo lijekova, boravak u psihijatrijskom sanato­ riju, a ponajviše radna terapija. Međutim, to su gluposti. Hitler je bio normalan, zastrašujuće normalan. Bio je toliko normalan da je čak posjedovao iznimnu sposobnost uspostavljanja kontakta s normalnima: znao je reći točno ono što su oni željeli čuti, što im se sviđalo. U čuvenoj Hitlerovoj biografiji Joachim Fest ustvrdio je da se veličina neke povijesne osobe utvrđuje po tome koliko je umješno znala spojiti razmišljanje i osjećaje svoga vremena. Time je Fest došao do zastrašujućeg zaključka da se Adolfu Hitleru u tom pogledu jednostavno ne može poreći povijesna veličina. Či­ njenica je da je morao izvanredno komunicirati s masama kako bi ih populističkom retorikom nadasve uspješno privukao na svoju stranu, fiksirao ih uz sebe, iskoristio ih za vlastite ciljeve te cijelu državu — štoviše, cijeli svijet — gurnuo u rat. Taj je proces trajao gotovo trideset godina i iziskivao vrlo mnogo energije. Psihička bolest onemogućila bi ga od samoga početka. Ne postoji opravda­ nje za zlo koje je učinio Hitler, ali ni za ono koje su učinili njegovi sljedbenici. Hitler nije bio bolestan, bio je normalan. Upravo je to ono potresno. Ratove ionako nikad ne vode psihički bolesnici jer ratovanje iziskuje preveliku i dugotrajnu usredotočenost na cilj. Da je Hitler bio psihički bolestan, ne bi mogao počiniti svoje zločine. Mnogi vjeruju kako je i nekadašnji kandidat za svećeničku službu Josif Staljin ujedno bio i kandidat za psihijatra. To ponaj­ prije potkrepljuju »bolesnom« nepovjerljivošću staroga diktatora, koja je nebrojene ljude stajala života. Međutim, osobi koja uistinu divlja isključivo pod dojmom svoje neutemeljene paranoje uskoro bi svi otkazali poslušnost. Određena nepovjerljivost diktatorima je zapravo od životne važnosti. Među milijunima žrtava Staljino­ va posve normalnoga ludila zacijelo je bilo i onih koji su doista mogli ugroziti njegovu vlast. Osim toga, preživjeli Staljinovi protivnici nakon svih su masovnih ubojstava zacijelo vrlo dobro razmislili jesu li uistinu spremni riskirati svoj život. Nema nika­ kvih indikacija da je Josif Staljin mogao biti psihički bolestan. Upravo suprotno: njegova mu je robusna zločinačka učinkovitost osigurala vlast. No, kad samodršci ostare i razbole se, popuste u sustavnom progonu svojih protivnika. To ih nerijetko stoji vlasti, što nam svojim primjerom dokazuju perzijski šah, Erich Honecker i kongoanski diktator Mobutu. S druge strane, osoba koja uistinu pati od megalomanije stat će na raskrižje u svome provincijskom gradiću i tvrditi da je ne­ sumnjivo najvažnija na svijetu. Nakon relativno kratkog liječenja u lokalnoj psihijatriji, taj se problem brzo riješi i čovjek se može ponovno posvetiti svome poslu u gradskom arhivu. Čovjek po imenu Kim Il Sung stao je na središnji trg u Pyongyangu, glav­ nome gradu Sjeverne Koreje, i ustvrdio istu stvar za sebe — do­ duše, okružen brojnim pristašama koji su mu klicali — ali to je bio problem koji se nije mogao riješiti psihijatrijskim liječenjem. Naime, taj je čovjek bio normalan, nipošto bolestan. A da takvo posve normalno ludilo može biti i nasljedno vidimo na primjeru njegova krajnje neobična potomka, koji nesmanjenom okrutnošću i posvemašnjom neuračunljivošću zapovijeda najvećim zarobljenič­ kim logorom na svijetu. Poznato je da ni Mao Zedong nije bio drag striček kakvim se u javnosti volio predstavljati, nego sadi­ stički egomanijak i pohotnik koji je na savjesti zacijelo imao više ubojstava od bilo kojega drugog čovjeka u povijesti ljudskoga roda. Međutim, sve te osobine nisu kod navedenih subjekata nikad do­ segle razmjere koji bi iziskivali psihijatrijsko liječenje, a što bi na koncu značilo da postoji i mogućnost izlječenja. I u današnje vrijeme imamo primjere posve normalnoga ludila: diktator Sadam Husein, terorist Osama bin Laden, ali i njemački ljudožder Armin Meiwes, čije se priče primio čak i Hollywood. Međutim, Sadam Husein uspio je jednu veliku zemlju godinama držati pod svojom vlašću, Osama bin Laden već se vrlo dugo us­ pješno skriva pred Amerikancima, dok istodobno održava svoju terorističku mrežu, a Armin Meiwes inscenirao je vlastitu priču s neskrivenim uživanjem. Sve to nije bolesno, nego odvratno. Ti se slučajevi ne mogu liječiti, možemo ih samo prezirati i osuđivati. U posljednje su nas vrijeme istraživači mozga pokušali uvjeri­ ti da ne snosimo odgovornost za te sramotne mračne strane posve normalnoga ljudskog roda. Neurolog Gerhard Roth zadovoljno obznanjuje da sve to uopće nije naša krivnja. On se zalaže za ukidanje kaznenoga prava i drži da prijestupnike valja uputiti u ustanove za preodgoj. Odlična ideja! Nismo mi krivi, nego naš mozak! A dokazano je da za njega nismo odgovorni. Što mogu ako neurotransmiteri u mom prednjem mozgu luduju i tako mi zbrkaju moralne zasade? Ideja gospodina Rotha i njegovih prija­ telja neurologa nije posebno nova: ovih dana slavimo njezin 290. rođendan. Naime, neki gospodin Toland već je 1720. mozak pro­ glasio strojem koji stvara naše misli prema vlastitim zakonima. U to su vrijeme ljudi još uvijek bili dovoljno naobraženi da shvate kako je to zabluda. Naravno da se bez glasovira ne može odsvirati sonata za glasovir, kao što se ni bez pomicanja tipke ne može proi­ zvesti nikakav ton. Ipak, da nije genijalnih ideja ljudi poput Ludwi­ ga van Beethovena i pijanista poput mojih kćeri, uopće ne bi bilo sonata za glasovir. Dakako da se iza svake naše misli kriju neke konkretne promjene u mozgu. Prije nego što naše misli postanu artikulirane i jasne, u mozgu se odvijaju mjerljive akcije neurotran­ smitera. Međutim, kad bi netko pobrkao glasovir sa skladateljem ili pijanistom, zapao bi u sličnu zabludu kao gost u restoranu koji bi pomislio da je jelovnik prava hrana i zdušno zagrizao u karton. U filozofiji se to naziva kategoričkom pogreškom. Nekoć su se o tome mogle zbijati šale. Danas se u svetim odajama neurologa ezoterična pogleda mnogi više uopće ne usude glasno govoriti ni smijati, a kamoli otvoreno proturječiti bjelodanoj besmislici. Po­ trebni su nam filozofi poput Jürgena Habermasa, koji razotkrivaju sljeparije i upozoravaju nas da će takvo nepromišljeno naklapanje dovesti do propasti našega liberalnog društvenog uređenja. Ali zašto su takve teorije tako privlačne? Zato što nas oslo­ bađaju odgovornosti! Oslobađaju nas, normalne ljude, od sve ne­ ugodnije potpune odgovornosti za djela posve normalnoga ludila koja činimo svaki dan. Žao nam je, nismo mi bili krivi, nismo ni sad niti ćemo to biti! Tako nam naših neurotransmitera! Nismo mi odgovorni za sve one ratove, za masovnu glad, za izrabljivanje čovjeka i prirode. Nismo mi ljudi krivi za sve te primjere iska­ zivanja prijezira spram čovjeka. Neurotransmiteri su ti koji nas preziru. Time smo na zabavan način uspjeli sami sebe maknuti iz jednadžbe. Nas u načelu uopće nema; u svakom slučaju nismo ni za što krivi. Tako smo se, pod okriljem "znanosti" odjednom našli s onu stranu dobra i zla.